Japan - riznica specifičnosti

Prve impresije: brzi vozovi, prijatni ljudi

Ljepota bogate mašte u tome je što me gotovo svakodnevno zapljusne nekom novom idejom. Onako iznenada, bez nekog naročitog podstreka, dođe često vrcava, a opet uvijek realna misao, nakon koje oči zablistaju i srce zaigra. I tako, u jednom sasvim običnom trenutku u Francuskoj, čežnjivo razmišljajući o tome koliko je divno što u toj zemlji imaju brze pruge, pa samim tim i veću slobodu kretanja, sjetih se da u Japanu imaju još bolje i brže vozove. I istog trena pomislih da bi to valjalo probati! A od ideje do želje samo je mali korak. Pa, iako je od želje do realizacije nekoliko njih, oni mi uvijek izgledaju kao školski zadačići koje je lako riješiti uz malo truda i dosta volje. Sa sjajnom nagradom na kraju!

Na svojim putovanjima po Evropi divilia sam se svim ljepotama naše planete, podjednako prirodnim i onim drugim, napravljenim ljudskom rukom u prošlosti ili u novijem vremenu. Od Evrope, preko kolonijalnih zemalja Amerike, egzotike Afrike, romantike Kube, čarolije Maldiva i fenomena Indije, pa sve do carske Rusije, sve što su moje oči vidjele bilo je djelić više u slagalici prikaza naše planete, djelić koji je potvrđivao i sličnosti i razlike sa ostatkom. A onda je došao Japan, neuporediv sa svim do tada viđenim!

Pomisao na Japan svakom od nas rađa niz asocijacija. To je zemlja izlazećeg sunca, razvijenih tehnologija, vrijednih i disciplinovanih ljudi, neobične kuhinje, specifične tradicije i običaja. To je i zemlja sa najviše zemljotresa na svijetu, autentičnih borilačkih vještina, zemlja gejši i samuraja, a istovremeno zemlja robota i najpouzdanijih automobila. Da bih bolje upoznala ono što Japan zaista jeste odlučila sam se za netipično putovanje. To je nešto poput ekspedicije koja će provesti tri nedelje putujući po raznim gradovima sa namjerom da vidi više od onog što uobičajeno turističke agencije nude.

Japan je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj je moguće povesti turističku grupu bez obezbijeđenog prevoza i osloniti se isključivo na redovan transport. Vozovi, autobusi, tramvaji, kompletan prevoz u ovoj zemlji pokazuje koliko su red i poštovanje ustanovjenih pravila za Japance neprikosnoveni. Mjesecima unaprijed možete napraviti plan putovanja samo na osnovu reda vožnje dostupnog na internetu i biti sigurni da ćete i u najmanje mjestašce stići onako kako ste planirali.

Najreprezentativnija komponenta ovog, po svemu impresivnog sistema, svakako su vozovi – Šinkansen ("voz metak"). Kosmičkog izgleda, po konforu uporedivi jedino sa avionima, sa priključcima za internet, mini prodavnicama, informacijama na japanskom i engleskom, uputstvima o rasporedu po vagonima svega onoga što putniku može zatrebati (toaleti, korpe za smeće, prostorija za pušače, itd). Teško je reći da li je veće zadovoljstvo gledati voz sa specifičnom kljunastom lokomotivom kako ulazi u stanicu i usporava, gledati ga kako napušta stanicu ubrzavajući, voziti se u njemu ili gledati krajolik koji kao da prolijeće pored pruge. Jedno je sigurno: nezaboravno iskustvo je mimoilaženje dva Šinkansen voza, kad u punoj brzini koja ukupno iznosi oko 500km/h ne znate šta prolazi pored vas, već samo po vazdušnom pritisku koji na sekund pomjeri tijelo naslutite da se radi o drugom vozu. Dva najveće ostrva, Honšu i Kjušu, premrežena su prugama za Šinkansen vozove. Oni saobraćaju na svakih 20-ak minuta, gotovo kao metro. Ne treba pominjati kolika je tačnost vozova u Japanu, ali svakako treba reći da je i preciznost na istom nivou. Voz se uvijek zaustavlja tako da su vrata vagona postavljena na mjestu numerisanom i predviđenom baš za njega, tako da putnici tačno znaju gdje da stanu da bi ušli u svoj vagon. A Japanci? Oni čekaju i to u redu, po jedno ili dva po dva! Toliko reda i discipline, a bez prinude! I zato ne treba da čudi što smo svi, bez obzira na pol i godine, bili radosni svaki put kad bi ponovo putovali Šinkansenom, što smo čekali na stanicama da vidimo sve vozove koji u tom trenutku dolaze ili odlaze uvijek uzbuđeni kao da to vidimo prvi put.

Efikasnost transportnog sistema uvijek je očigledna, a opet ne prođe mnogo vremena, a čovjek  se iznenadi nekim novim detaljima. Tako, na primjer, kad voz stigne u zadnju stanicu, radnici zaduženi za čistoću uskoče unutra i izuzetnom brzinom zamijene naslonjače za glavu i okrenu sva sjedišta u suprotnom (novom) pravcu kretanja voza. Baš kad poželite da to snimite, dok se tokom nekoliko sekundi fotoaparat ili kamera zagrijevaju, operacija je već završena! U Kirišima nacionalnom parku, gdje smo imali treking turu do vulkana, samo dva autobusa dnevno voze do mjesta odakle se kreće i od mjesta gdje se treking završava. Jedan prijepodne i jedan poslepodne, tačno u vrijeme kad je izračunato da su svi koji su pošli na treking imali dovoljno vremena da siđu i dođu do stanice. Mi smo, recimo, čekali taj autobus nekoliko minuta, ne duže od pet. Fascinantno, zar ne?

Zanimljivost u Japanu je i način naplate autobuske karte. Nakon ulaska u autobus svaki putnik uzme iz automata papirić na kojem je broj stanice na kojoj je ušao. Na tabli iznad vozača za svaki broj polazne stanice stoji cijena koju treba platiti. Kako autobus ide, sa svakom sledećom stanicom, cijena se povećava. Pri izlasku putnik na tabli vidi koliko treba da plati. Automat za plaćanje prima samo sitan novac i automatski provjerava da li je iznos odgovarajući. Treba li uopšte reći da u autobusima postoji mašina koja sitni novac?

Japanski gradovi nalik su jedan drugom. U onim većim moderne staklene zgrade pokazuju koliko je duh Zapada uticao na japansku arhitekturu. Oni manju puni su specifičnog šarma autentičnog Japana. Gdje god da se nađete u Japanu srešćete ljude koji su ljubazni, pristojni i uvijek voljni da pomognu. Ne možete se izgubiti, Japanci će uvijek poći sa strancem do njegovog odredišta, ma koliko daleko bilo. Ne možete biti pokradeni, u Japanu krađa nema. Ne možete biti prevareni, u Japanu ljudi jedni drugima vjeruju. Na kraju, ako nešto od svojih stvari izgubite, pa makar to bio  i novčanik, u Japanu nema razloga za brigu. Naćiće te ga tamo gdje ste ga ostavili ili u najbližoj policijskoj stanici.

Za stranca u početku je začuđujuće koliko se Japanci klanjaju kad god se zahvaljuju, koliko paženje poklanjaju svakom razgovoru sa drugim čovjekom. Kada, recimo, kupujete u prodavnici i date novac nonšalantno kako to u Evropi radimo, Japanac se neće zbuniti, iako je očekivao da novac predate sa naklonom. On će, bez obzira što je to očigledno, reći koji je iznos koji ste mu dali, ponoviti šta ste uzeli i koliko to košta, a onda koliko treba da bude vraćeno. Kusur ćete dobiti uz naklon i osmjeh, i naravno neizbježno "arigato gozajmas", što na japanskom znači "hvala najljepše". Svaka, pa i najmanja, kupovina u Japanu je pravo zadovoljstvo. Ono što ste odabrali, bez obzira što nije poklon, biće zapakovano kao da jeste, pažljivo, sa mašnicom. U Tokiju sam imala nekoliko divnih iskustava koja ću pamtiti čitavog života. Nakon jedne kupovine, uz mašnicu i nebrojeno osmjeha i zahvaljivanja, prodavačica nas je ispratila do vrata, noseći pri tom kesicu umjesto mene, da se ne mučim. A tek kupovina cipela u centru grada! Ljubaznost prodavačice je bila fascinantna, a njena usrdnost da pomogne neizmjerna. Kada je donijela par cipela koji bi po broju trebalo da mi odgovara, bukvalno je pala na koljena i sagla se da mi cipele obuje. Jasno je da sam bila toliko dirnuta da nisam uopšte razmišljala o tome koliko (stotina evra) te cipele koštaju. Takav tretman mušterija vidjela sam samo u Japanu i sumnjam da ću igdje drugo. U prodavnici sportske odjeće, kad sam, uobičajeno kako to inače svi radimo, ušla u kabinu za probu, prodavac je napravio bolan izraz, uvio ramena, zatvorio oči... Grč na njegovom licu nedvosmisleno mi je govorio da nešto krupno nije u redu. Sjetila sam se – zaboravila sam da izujem patike ispred kabine (nisam ni pomislila da je to potrebno uraditi), a on je jadničak tražio način da mi to kaže, a da me ne uvrijedi.

Prirodno je da takvo ophođenje utiče na svakog normalnog čovjeka, pa sam se tako i ja posle nekoliko dana klanjala, smiješila i zahvaljivala na japanskom. No, kad sam u jednom trenutku odlučila da konačno, posle više dana odlaganja, probam kolačić od kestana (u Japanu se mogu naći brojni proizvodi sa ukusom kestena), zamalo me dugo skupljana volja nije potpuno prošla dok sam čekala da mi kolač bude predat. To je bilo samo jedno parče, ne čitav kolač, ne torta, i to parče koje sam željela da pojedem na licu mjesta, a ceremonija je ipak bila u potpunosti ispoštovana: celofan, mašnica, kesica, naklon, osmjeh, zahvaljivanje, kusur ... i na kraju konačno kolačić u mojim rukama!

Od Tokija do krajnjeg juga i nazad

Od Tokija do Osake, drugog po veličini grada u Japanu udaljenog oko 500km, stiže se za nešto više od 2 sata. Naravno, Šinkansenom! U Osaki, prvom gradu koji smo posjetili na našem putovanju, već se primjećuje ono što je uočljivo u cijelom Japanu - kontrast i suživot modernog i tradicionalnog. Na prvi pogled to se vidi u arhitekturi - dvije najznačajnije tačke u tom gradu za nas su bile moderna Umeda Sky zgrada opservatorije i dvorac Osaka-jo. Nedaleko od zamka smo zatekli i kendo borce, učesnike nekog lokalnog takmičenja. U Japanu se u zatvorene prostore ulazi bez obuće. Tako je bilo i te prve večeri u Osaki, u restoranu gdje su nas služile djevojke obučene u kimona. Raznovrsni ukusi, izabrani samo na osnovu slike u jelovniku, bili su pravo uživanje za gurmane uvijek raspoložene za nove ukuse.

Nakon Osake posjetili smo Hirošimu – grad koji pamti, ali ni po čemu ne pokazuje da je nekada bio žrtva atomske bombe. Samo jedna zgrada, u kojoj se nalazila lokalna bolnica, ostala je do danas ista kao i nakon eksplozije bombe. Naime, eksplozija se desila u vazduhu na visini od 580m, baš iznad bolnice, pa kako se plamen širio ciklično unaokolo, samo bolnica nije nestala sa zemlje. Memorijalni park mira i muzej evociraju priču o stravičnom danu kada je, ne samo Japan, nego čitav svijet doživio prekretnicu. U memorijalnom centru nalazi se zvono mira koje se oglašava svake godine 6. avgusta tokom obilježavanja godišnjice nesreće koja je prvo zadesila Hirošimu. Iskoristila sam priliku da i ja zazvonim tim zvonom, da uključim svooju želju u svjetski entuzijazam za mir.

Za manje od minut vremena tog dana 1945. godine odigrala se kataklizma, a grad star 500 godina iščezao je u čudovišnom bijelom oblaku zajedno sa sedamdeset hiljada ljudi. Prolaznici koji su se nalazili u blizini udara samo su vidjeli jak bljesak, posle kog su bili trenutno sprženi u ognju od nekoliko miliona stepeni celzijusa. Vatrena kugla prečnika nekoliko kilometara spalila je zgrade, parkove i mostove Hirošime, a potom je struja vazduha usisala prašinu i drugi materijal sa tla, stvarajući karakteristični oblak u obliku pečurke koji se podigao do visine od 12 kilometara. U muzeju se mogu vidjeti grad prije i posle tog kritičnog minuta, replika bombe i tijela ljudi sprženih u pokretu.

Iako su nas učili da je atomska bomba bačena da bi se okončao rat, u muzeju piše drugačije. Naime, već je bilo očigledno da Japanci gube rat, trebalo je samo ubrzati njihov poraz. Dogovor predsjednika Amerike, Velike Britanije i Rusije bio je da, ako Japanci ne kapituliraju, Rusi uđu u Japan. Da bi to spriječili, Amerikanci su odlučila da bace atomsku bombu. Nije to bila nužda da se rat okonča, već izbor Amerikanaca da osiguraju sopstvenu dominaciju! Danas je Hirošima moderan grad kojeg jedino natpisi na japanskom jeziku razlikuju od nekog zapadnog grada. Čitav grad je uređen, sve odiše mirom, na ulicama je mnogo biciklista... Uz sav taj mir i ljeportu, teško je neprimijetiti, baš tu u Hirošimi, Mekdonalds restoran, najbanalniji dokaz američke pobjede.

U blizini Hirošime nalazi se ostrvo Itsukušima, dio Setonaikai nacionalnog parka, koje se najčešće prepoznaje po Itsukusšima tori. Ova kapija čest je motiv na razglednicama, jer je tokom plime do određenog nivoa u void i taj prizor djeluje nestvarno. Kad se voda povuče kapija ostaje u pijesku i tada posjetioci dolaze da požele nešto i u njene stubove zakače novčić za ispunjenje svoje želje.

Tek putovanjem kroz Japan moguće je upoznati drugo lice ove zemlje, ono manje poznato, a ljepše nego što se može pretpostaviti. Treking u predjelu aktivnog vulkana Sakuradžima, nacionalni park Aso u kojem je takođe vulkan, šetnja po kraterima i hodanje po ohlađenoj lavi potpuno su novo iskustvo. Pejzaži na planini Aso ostavljaju bez daha. Japanske Alpe još su jedan način da se uvjerimo da ova zemlja, za koju je prva asocijacija tehnologija i elektronika, ima neslućene prirodne ljepote.

Gotovo u svim mjestima u Japanu postoje tradicionalna kupatila sa izvorima tople vode "onseni". Odvojeno žene i muškarci kupaju se u ljekovitoj vodi, toploj i hladnoj, ponekad i u blatu koje ima ljekovita svojstva. Užitak na kraju rezervisan je za saunu. Generalno, Japanci mnogo vode računa o zdravlju. Bilo koji izostanak sa posla je nepoželjan, dozvoljen jedino u slučaju krajnje nužde, pa radi preventive oni redovno posjećuju onsene. O tome koliko je svijest o velikom broju ljudi na malom prostoru razvijena govore i maske na licima Japanaca. Da bi zaštitili sebe od virusa i bakterija, a posebno da bi zaštitili druge od sebe, i u slučaju najmanje prehlade Japanci nose maske na svim javnim mjestima. Nije nepristojno nositi masku čak i kad sa nekim sjedite za stolom. Naprotiv, to se smatra odrazom povišene kulture.

Tradiciju zemlje upoznavali smo postepeno, od grada do grada, obilazeći nekoliko najznačajnijih zamkova – Himejii, Kanazawa, Matsumoto. U ovom poslednjem dočekao nas je ljubazan vodič koji radi kao volonter, a koji nas je sa puno entuzijazma proveo kroz zamak i ispričao nam interesantnu priču. Govorio je na tečnom engleskom i time dodatno zaslužio sve naše simpatije. Jer, u Japanu veoma mali broj ljudi govori engleski (ili bilo koji drugi strani) jezik. Nevjerici nije bilo kraja u nekoliko navrata. Jednostavno, Japanci se osmjehuju, pokušavaju da razumiju, ali uz sve napore oni samo mogu da ponove neku internacionalnu riječ, ali ne i da shvate njeno značenje. Zamislite kako izgleda kada se neko smiješi iako pojma nema šta pitate, samo upitnim tonom ponvalja riječ "hotel".

Nezaboravno iskustvo u Japanu je dan na biciklističkoj turi na putu Šimanami Kaido. Ovo je dionica koju čini sistem mostova koji povezuju ostrva smještena na japanskom unutrašnjem moru. Između velikih ostrva Honšu, Šikoku i Kjušu, šest malenih ostrva kao da čine velike spojnice za sedam grandioznih mostova, na stazi dugačkoj 70km što povezuje Imabari i Onomići. Sama staza, a naročito predjeli koji se vide tokom cijelog puta, zaista ostavljaju bez daha. Most Korušima Kaikjo, koji izgleda kao Golden gejt u bijelom izdanju, spada u one najljepše u ovom sistemu, mada su svi mostovi moderni i na svoj način atraktivni. Teško je opisati bujicu zadovoljstva i adrenalin koji nastaje tokom ove ture. Mostovi, more, pogled na ostrva, mala mještasca pored puta, uzbrdice i padine, lokalne zabave ... Sve zajedno čini ovaj dan jednim od onih nezaboravnih. Posebna je pogodnost to što se bicikla iznajmljuju na jednom kraju, a moguće ih je vratiti na drugom ili na nekom od 12 terminala tokom puta. To turistima daje izbor - mogu se zaustaviti bilo gdje tokom puta, vratiti bicikl, a odatle nastaviti dalje autobusom. Još jednom smo se uvjerili da je u Japanu sve do najsitnijeg detalja isplanirano, da se za sve tačno zna kada, kako i zbog čega.

Putovanje kroz Japan ne bi se moglo zamisliti bez obilaska nekoliko botaničkih bašta. Kenroku u Kazanavi i Korakuen u Okajami jedne su od najljepših. Iako sam i ranije gledala japanske bašte (posebno mi je draga ona u Buenos Airesu), vidjeti ih upravo u Japanu ne može se porediti sa nekim drugim iskustvom. Tu, u zemlji gdje je nastala ljubav prema bonsaiju, gdje se mir i sklad sa prirodom uzdižu do najviših visina kojima se stremi, baš tu i vazduh i atmosfera, i boje i ljudi, sve drugačije izgleda. Uređeni pejzaži odišu minimalizmom, nema vodoskoka niti atrakcija zapadnjačkog tipa. Tu se čovjek spaja sa prirodom najviše koliko je to moguće. Zato su mi u sjećeanju najdrži susreti sa japanskom dječicom koju sam sretala dok su bila u šetnji sa roditeljima. Od prirode odvojene ovdje su bile samo slike izrađene od suvog bilja, naravno sa japanskim motivima.

Svašta čovjek može iskusiti i doživjeti na putovanju kroz neku zemlju iduću putevima izvan uobičajenih turističkih ruta. Samo tada, čini mi se, moguće je ostvariti istinski kontakt i sa ljudima i svim drugim što jednu zemlju čini posebnom. Vožnja lokalnim autobusom, šetnja, trgovina na pijaci ... sve odaje duh jednog naroda. Tek obrok u restoranu u kojem nema turista i u kojem su gosti uglavnom iz susjedstva ima pravi autentičan ukus. I atmosfera i sve drugo što čini to vrijeme ima posebnu draž. U Japanu to znači nekada jesti sjedeći skrštenih nogu na podu, a isto tako ponekad ne biti potpuno siguran šta je sve u tanjiru. Od svega toga, onako usput, naiđe da se proba: sladoled sa ukusom zelenog čaja ili vasabija, pohovani tofu, kari kuglice, razni slatkiši, okonomijaki... Okonomijaki su japanske palačinke, koje se prave i služe na vrelom limu koji je oblika stola. Dio po dio palačinke se odvaja u tanjir, a preostalo ostaje toplo. Okonomijaki znači ono što se želi (okonomi) pripremljeno grilovano ili kuvano (jaki). Ove palačinke, koje se ponekad upoređuju sa omletom, mogu biti sa povrćem, mesom, ribom ili plodovima mora, a dodaju se još jaja, kupus, luk, razni sosovi itd.

Jedna od mnogih stvari koje nam dolaze iz Japana je vasabi. Posjetili smo jednu vasabi farmu, gdje smo se upoznali sa načinom uzgajanja ove biljke. Svaki njen dio, korijen, stabljika i listovi, Japanci koriste za pravljenje raznih dodataka jelu. Nama je najpoznatija vasabi pasta koja se služi kao dodatak uz suši, a pravi se od korijena. Od stabljike i listova prave se razni proizvodi koje Japanci sa ponosom i zadovoljstvom izlože kako bi ih potencijalni kupci mogli probati.

Japan je zemlja sa 120 miliona stanovnika, u kojoj je prostor veoma ograničen. To se prilično osjeti u hotelima srednje kategorije u kojima se posebno vodilo računa o ekonomičnom korištenju prostora. Tako su sobe male, a kupatila minimalna. Osjećaj klaustrofobije neizbježan je u kupatilima u kojima je sav intventar smješten u prostoru čija širina nije veće od raspona ruku. Tradicionalni japanski hoteli riokan imaju veće sobe i zajednička kupatila, male onsene. Spavanje u njima je na matama, na podu, ali to je čak i prijatnije nego u običnim hotelima. Potpuno novo i jedinstveno iskustvo bilo je spavanje u budističkom hramu. Sobe su nalik na one u hotelima riokan, s tim što su veće i u njima se može smjestiti više ljudi. Na podu su prostirke na kojima se spava, sobe su pregrađene samo papirnim paravanima sa drvenim okvirama. Laki materijali, šum sa svakim korakom, izostanak velike buke, bašta oko hrama, oltar pod istim krovom, sve to zajedno čini savršen sklad i mir. Veče i noć koji se pamte!

Kjoto – centar religije i tradicije

Nekadašnja prestonica Japana, možda najinteresantniji grad u ovoj zemlji, je Kjoto. Moderan, sa visokim staklenim zgradama, neonskom rasvjetom, nebrojeno automobila na ulicama, ovaj grad skriva iza zidina fantastične ljepote. Tu se nalazi oko 2000 hramova, 1600 budističkih i 400 šintu, zen bašte, oblast u kojoj žive gejše, kuće samuraja...

Zen bašte sa kamenjem koje potiču iz srednjovjekovnog Japana simbol su jednostavnosti i spokoja. Vjerovatno najpoznatija je bašta koja okružuje hram mirnog zmaja (Ryoan-ji), veličine teniskog terena i izvrsne ljepote. Za ovu baštu kažu da je moćna i posebna, da ima pravi Zen budistički pejzaž savršen za dostizanje duboke meditacije. Šintu hram hiljadu kapija (Fušimi Inari Taiša) posvećen je Inari, bogu pirinča, sa mnogo statua lisica koja se smatraju glasnikom ovog boga. Iza glavne zgrade nalaze se dva paralelna niza crvenih kapija, od kojih je svaka donirana od strane pojedinaca ili kompanija. Scena iz filma "Memoari jedne gejše" u kojoj mala djevojčica mašta i dolazi da se moli da jednog dana postane gejša, pri tom bacajući jedini novac koji je imala, snimane su u ovom hramu.

Hram Kinkaku ili Zlatni paviljon, zgrada prekrasnog ambijenta i intimnosti, kultno je mjesto svakog Japanca. Remek djelo budističke arhitekture, spalio je 1950. godine sveštenik Mizogući opsjednut njegovom ljepotom koju nije mogao da dostigne. Japanci su ubrzo obnovili zlatni paviljon, a jedan od najboljih književnika Jukijo Mišima napisao je knjigu "Zlatni paviljon" koja je ubrzo postala svjetski hit. Ovaj pisac pripadao je posleratnoj grupi japanskih književnika buntovnika, pomalo izgubljenih u psihičkom vakumu nakon rata. Ubio se 1970. godine na način koji je uzdrmao Japan i odjeknuo u cijelom svijetu – izvršio je samoubistvo na tradicionalan samurajski način. Odabrao je sepuku ili harikiri, odnosno paranje sopstvene utrobe da bi okončao život. Zlatni paviljon tako danas živikroz dva remek djela – obnovljeni hram i Mišiminu knjigu. Jer i knjiga je postala remek djelo, autora nevjerovatnog talenta, koji je između ostalog bio pisac, glumac, režiser, atleta, dirigovao sinfonijskim orkestrom, upravljao mlaznim avionom.

Veoma interesantan je i Kijomizu (Čista voda) hram, najpoznatiji po drvenom balkonu koji je bio kandidat za jedno od sedam novih svjetskih čuda, kojifascinira time što je čitava njegova drvena konstrukcija napravljena bez korištenja jednog jedinog eksera. Kjoto je grad prepun hramova, koji su i nalik jedan na drugi, a opet svi različiti. Sigurno je dodatno zadovoljstvo kod nas izazvalo to što smo ih obilazili vozeći se biciklima od jednog do drugog, gledajući sve oko sebe direktno, a ne kroz staklo autobusa kako obično turisti rade. Tako su i bambusova šuma i prolaz kroz nju za nas imali gotovo magijski značaj.

Iz Kjota brzo se stiže do Nare, prve japanske prestonice. Osam hramova, svetišta i ruševina u Nari, palata i prastare šume svrstane su na UNESCO listu kulturne baštine. Prema legendi mitološki bog Takemikazući stigao je u Naru na bijelom jelenu kako bi zaštitio novoizgrađeni glavni grad. Od tada se jeleni smatraju nebeskom životinjom koja štiti grad i državu. Pitome srne lutaju gradom, posebno u Nara Parku. Prodavači prodaju šika sembeji (jeleni-keks) za posjetitelje, tako da se može uživati u hranjenju jelena. Poseban doživljaj u Nari je vožnja u rikši. Vješt vozač bez muke može da povuče i poveći teret. Tajna je u uglu pod kojim se vuče, a možda i u specijalnoj obući koju ima, nalik na čarape sa prostorom za svaki prst posebno.

Ulasci u hramove, statue bude i drugih budističkih i šintu svetinja, gledanje provlačenja kroz drveni stub koji za onog koji uspije da se provuče znaći sreću, izvlačenje papirića koji proriče sudbinu, samo su djelić svega što možete iskusiti otkrivajući tajne ove magične zemlje. Interesantno je da najviše posjetilaca zamkova i hramova u Japanu čine zapravo sami Japanci. Ni u jednoj drugoj zemlji nikada nisam srela toliko školskih grupa koje obilaze znamenitosti svoje zemlje. Ovo je samo jedan od mnogo primjera koliko su Japanci ponosni na svoju istoriju, tradiciju i na to što jesu.

Prolazeći kroz Kjoto na biciklima usput smo gledali kako izgledaju ulice van centra grada, u kojima žive obični ljudi. Prosto je nevjerovatno koliko malo prostora zauzimaju te kuće. Iako je ispred svake od njih parkiran bar jedan automobil, kuća nije mnogo šira od njega. I obično su sve kuće na dva sprata. To je život jedne prosječne japanske porodice. Kažu, u to nisam imala priliku da se uvjerim, da u japanskim kućama caruje nered. Da li zbog premalog prostora ili prevelikog reda spolja koji treba kompenzirati opuštenošću u sopstvenom prostoru, ostalo je nepoznato za nas. Japanci ne vole da govore o takvim stvarima strancima i veoma je teško izgraditi odnos u kojem bi se oni više otvorili.

Japanska tradicija nalaže skromnost, poštovanje drugoga i dobrobit društva kao najviši cilj. U Japanu je krađa užasan grijeh. Mnogo je manji počiniti samoubistvo. To se na neki način smatra i dobrim djelom, u smislu da se porodica i društvo oslobode slabog pojedinca. Dakle, samoubistvo se ohrabruje jer je bolje biti mrtav nego ne biti od koristi zajednici. To je jedan od razloga zbog kojih je Japan zemlja sa najviše samoubistava. Posmatrajući obične ljude pokušala sam da zamislim kako izgleda život prosječnog čovjeka. Uz sav red, ekonomski razvijenu zemlju i privilegije zajednice mislim da Japanci nemaju puno razloga da budu srećni. Neizbježan je utisak da je u Japanu sve podređeno ljudima, ali ništa čovjeku.

Duh starog Japana, gejše i samuraji, sve to oživi u Kjotu. Dok šetate ulicom naslućujete iza vrata tradicionalnih restorana paralelan skriveni život gejši kojih još ima u Japanu. Uvijek treba naglasiti da gejše nisu ljubavnice. To su inteligentne, obrazovane osobe koje sviraju nekoliko instrumenata, plešu. Njihov posao je da ugode Japancima, da ih zabave, spremaju im čaj, vode intelektualne razgovore i budu duhovite. Za taj posao školuju se od šeste godine. Na ulicama japanskih gradova danas ih je gotovo nemoguće vidjeti, osim u Kjotou. Obučene su u tradicionalnu japansku nošnju, sa teškom šminkom na licu koja sadrži bijeli puder, vosak i neku vrstu paste. Japanci ponekad za gejše, koje znaju da im ugode, da ih zabave ili opične svojim pričama, plaćaju i po nekoliko hiljada dolara za veče. Platiti za veče (ne noć) provedenu sa gejšom stvar je društvenog prestiža i pripadnosti klasi, a ne novca.

Sujevjerje u Japanu je veoma izraženo. Broj četiri se smatra nesrećnim jer se izgovara isto kao riječ "smrt", pa često u zgradama nema sprata numerisanog ovih brojem, posle trećeg naredni je peti. U Japanu se vjeruje da sreću donose mace i žabe. Posebno su slatke one mace koje se same klanjaju i mašu. Darma – lutka sreće, simbol je istrajnosti i nadvladavanja svih teškoća. Darma je, po vjerovanju, neko sposoban da bar sedam puta padne, ali i osam puta ustane. Običaj je da kada nešto poželite darmi ucrtate jedno oko. U slučaju da se želje zaista ostvari docrta se i drugo. Zelenih žaba ima u svim prodavnicama suvenira, napravljenih od najrazličitijih materijala, ponekad sa nekon namjeoma. Tradicionalne radnje prodaju zeleni čaj, japanske slatkiše i suvenire. Radnje sa suvenirima obiluju lepezama, suncobranima, raznim lutkama. Ipak, nisam uspjela da nađem neke posebne suvenire koji bi mi se baš dopali, a da ne izgledaju kičasto i jeftino.

U zemlji sa najstarijim ljudima svi najviše brinu o djetinjstvu. Mace, mede, nasmijani dječaci i djevojčice, svaka vrsta veselog šarenila vidi se na svakom koraku. Čak i upozorenja da nešto nije dozvoljeno na slikama imaju djecu. Zato nije neobična opšta popularnost japanskih stripova, čuvenih mangi. U Kjotu se mange izučavaju na fakultetu, kome pripada i muzej mangi, carstvo ljubitelja stripova. I Mange i anime (crtani filmovi pravljeni na osnovu mangi) nastali su iz tradicije kamišibaija, uličnih pripovjedača koji obilaze komšiluke na biciklu i djeci koja od njih kupe bombone pričaju fantastične priče uz pomoć ovih crteža.

Kjoto je grad koji u potpunosti spaja tradiciju i moderno. Centar grada sa visokim zgradama i skuposjenim prodavnicama drugo je njegovo lice, suprotno onom tradicionalnom. Relativno nova željeznička stanica, napravljena prije petnaest godina, pravi je biser među objektima slične vrste. Prostrana, moderna, sa puno prodavnica, restorana i drugih sadržaja, na višim spratovima ima galerije, bioskope, parkove i koncertne prostore. U njenom sastavu je i hotel, a sama njena visina i arhitektura čine je privlačnom za oko svakog posjetioca.

Tokio i moderan Japan

Poznato je su Japanci vrijedni, disciplinovani i odgovorni. Da li je to razlog uspjeha koji je postigla njihova zemlja? Djelimično da. Ipak, ono što je doprinijelo razvoju su timski rad, požrtvovanost i duh harmonije. Japanci grade karijeru isključivo u jednoj firmi. Još kao studenti dobijaju stipendije i počinju sa praksom. Po završetku studija nastavljaju da rade u firmi koja ih je stipendirala i tu ostaju do kraja radne karijere. Napreduju isključivo prema svojim sposobnostima i mogu biti otpušteni jedino ako naprave nešto skandalozno. Pomisao na promjenu posla do skora se smatrala za jeres. Uticaj zapadnjačkog kapitalizma mijenja ove običaje i praksu, pa danas već dolazi do otpuštanje, ali i prelaska iz jedne kompanije u drugu. U Japanu uglavnom rade muškarci, dok su žene posvećene porodici. I ovo se mijenja u modernom vremenu, pa žene sada sve više rade.

Izgleda nevjerovatno, ali Japanci provode na poslu suviše neefikasno iskorištenog vremena, ne napuštajući radno mjesto dok šef ne ode. A šef čeka na svog šefa. I tako dok lanac svih šefova ne ode s posla, službenik ostaje do kasnih večernjih sati, do 10 ili 11. To značajno određuje život ljudi, koji nemaju slobodnog vremena za sebe i porodicu. Supružnici se sreću pred spavanje, a rastaju rano ujutru. Kada se muškarac penzioniše dešava se da muž i žena otkriju da se zapravo i ne poznaju. Neki ljudi odlučuju da uštede svakodnevno vrijeme putovanja samo da bi prespavali kod kuće, pa tokom radne nedelje ostaju u Tokiju. Tamo nemaju iznajmljen stan, to bi bilo previše skupo, pa žive u hotelima - kapsulama.

Iako u Tokiju nije lako naći kapsula hotel koji prima žene (jer su oni namijenjeni zaposlenim muškarcima) imala sam tu sreću da na jednu noć isprobam kako izgleda prespavati na takvom mjestu. Sve prostorije su zajedničke – kupatila, mini kuhinja, ormarići za stvari koji se zaključavaju ... Sav lični prtljag mora se ostaviti van prostorije sa kapsulama. A unutra... Uska i dugačka soba bez prozora, sa obje strane dva reda kovčega (kapsula) poređanih jedan uz drugi cijelom dužinom. Prvi utisak - kao u mrtvačnici! Kapsula je široka i visoka jedan, a dugačka dva metra. To je prostor namijenjen isključivo da se u njemu prespava. Unutra je lampa, TV, radio, alarm... I uopšte nije tako malo prostora, ako se zna da tu treba samo prespavati.

Japanci sve rade planski i kako treba. Trotoari u svim gradovima su podijeljene između pješaka i biciklista, a pravilo je da se pješaci uvijek kreću lijevom stranom. Ukoliko stranac napravi grešku i krene suprotnom stranom, Japanac će zastati zbunjen. Oni nisu navikli na izlazak iz predviđenog okvira. Kada, na primjer, izuvaju cipele pred vratima, što se radi uvijek i svuda, onda ih ostavljaju tako da su pri izlasku cipele okrenute prema vani, odnosno uvijek namještene tako da se mogu odmah obuti. I kad već pominjemo cipele – Japnke vole da nose cipele sa visokom štiklom, a srela sam mnogo njih koji imaju prevelike cipele. Hodanje na visokim potpeticama u prevelikim cipelama izgleda grotesno. Nismo uspjeli da saznamo zašto Japanke to rade, jedna od pretpostavki je da žele vizuelno produžiti svoja, inače veoma mala, stopala.

Gotovo svi Japanci imaju hobi. Za njih to znači apsolutnu posvećenost u slobodnom vremenu. Hobijem se bave kao i svim drugim, sa puno strasti, planski i temeljno. Ako je to skupljanje ploča, onda to znači nabaviti sve ploče koje se odnose na određeni period ili temu hobija koje su ikada izdate, biti istrajan i temeljan tako da su sve police od poda do plafona popunjene. Japanci vole elektorniku, to je lako i pretpostaviti i vidjeti. Mahom izgleda kao da je jedan od modernih uređaja najbolji prijatelj svakog Japanca. Na ulici, u autobusu, u metrou, čudno je ako Japanac nema slušalice na ušima ili mobilni u ruci. WiFi internet u Japanu, na moje ogromno iznenađenje, nije dostupan sem u nekoliko mjesta namijenjenih turistima (restoranima, voznim ili autobuskim stanicama). Razlog je jednostavan – naprednija tehnologija mobilnih mreža koja se koristi u ovoj zemlju uključuje brzi internet, tako da nema potrebe za dodatnim internetom na javnim mjestima.

Od svih tehnoloških čuda u Japanu, jedno je ipak posebno. Ranije, slušajuci druge kako mi govore o blaženom iskustvu, mislila sam kako je banalno da uopšte pominju WC šolju i uspomene na nju. A onda sam se sama uvjerila: WC šolje u Japanu, kao uostalom i sve u ovoj zemlji, potpuno su podređene konforu korisnika. One imaju ugrijanu dasku, same podižu poklopac, same puštaju vodu, a imaju i dodatnu tablu sa komandama – za ispiranje u nekoliko položaja, sa funkcijom bidea, podešavanjem jačine mlaza i temperature vode. Neke čak imaju i muziku. Zamislite WC šolju sa uputstvom za korištenje! Moram da priznam da je iskustvo jedinstveno!

Generalno, u Japanu ima jako puno automata. Na svakom ćošku nalaze se mašine sa sokovima i raznim vrstama kafe, ponekad sa cigaretama ili čak toplim obrocima. Automati koji govore, naravno na japanskom, toliko su česti da se posle nekog vremena stranac navikne na buku (jer tako nama zvuči to što govore na japanskom) koju oni prave. Za Japance zabava su Paćinko automati, zgrade na nekoliko spratova koje liče na zabavni park. U prizemlju su automati poput onih u klubovima u Evropi, ali koji rade na drugačijem principu jer klađenje u Japanu nije dozvoljeno. Igra se sa kuglicama koje se ne mogu zamijeniti za novac, a onda se kuglice razmjenjuju na posebnim lokacijama. Na ostalim spratovima su razne mašine za zabavu, video igre i automati poput onih u luna parkovima. Na samom vrhu nalaze se karaoke sobe, gdje se često organizuju zabave ili porodična okupljanja, jer su karaoke omiljena zabava Japanaca svih uzrasta.

Hrana u Japanu veoma je raznovrsna, a opet mnogo drugačija od svega poznatog. Suši je samo jedan segment iz obilja specifičnih jela, iako najpoznatiji van Japana. Restorani sa nekoliko stolova i šankom iza koga kuvar sprema različite oblike pirinča i svježe ribe, koristeći majstorstvo, iskustvo i posebne noževe za svaku ribu, doživljaj je bez kojeg se ne može reći da ste posjetili Japan. Ipak, podjednako često Japanci jedu supe sa makaronama, ribu, morske plodove, jela od pirinča, kombinacije slatkih i slanih ukusa. Za obrok se obično uzima više jela u manjim porcijama. Neki Japanci kod kuće uopšte nemaju kuhinju, već se hrane isključivo vani. Zato ima puno prodavnica brze hrane. Poznati su marketi kojih ima skoro na svakom ćošku (Family Mart) i u kojima su pripremljeni mali obroci. U njima se mogu kupiti interesantni trouglovi napravljeni od pirinča, sa dodatkom u sredini povrća, ribe ili mesa, obmotani algama. Da bi alga ostala razdvojena od pirinča sve ovo je upakovano u celofan na specijalan način. Tako je i otvaranje specijalno – treba slijediti korake po redosledu i pravcu navedenom na pakovanju - kao u nekoj slagalici!

Često u Japanu stranac ne zna šta da odabere za jelo, jer prosto ne zna značenje naziva, niti od čega se ono sastoji. Pomoć u izboru su jelovnici sa slikama. Ipak, najbolje je to što restorani prikazuju jela napravljena od plastike. Pred vratima ili u izlogu postavljena su jela koja izgledaju potpuno nalik na stvarna. Fascinantno je kako ta plastična hrana izgleda privlačno, prosto izaziva da je čovjek dotakne i da se uvjeri da su supa, jaje, špagete, riba, slatkiši … zaista od plastike. Pa čak i tiramisu!

U Japanu se koriste tri pisma: kandži (preuzet iz kineskog) za japanske riječi; hiragana - slogovno pismo za riječi za koje ne postoje kandži znaci ili kandži nije poznat onome koji piše; i katagana - takođe slogovno pismo koje se koristi za riječi stranog porijekla i neke posebne japanske nazive. Nije samo alfabet drugačiji, već i način pisanja. Gledala sam knjige koje su pisane odozgo nadolje, a ne slijeva udesno, u kojima se strane okreću slijeva na desno, odnosno iz našeg ugla gledano od kraja ka početku. Nikada, ni u jednoj zemlji, čovjek se ne osjeća toliko nesposoban da shvati bilo šta od napisanog kao u Japanu. I to je iskustvo, naročito za Evropljane koji na osnovu engleskog, latinskih ili slovenskih korijena riječi, mogu makar nešto da razumiju u gotovo svakoj zemlji.

Tokio, po nekim najveći grad na svijetu, metropola je koja me je najviše asocirala na Njujork. Visoki stakleni soliteri, centar grada sa ulicom Ginza koja je poput njujorške Pete avenije, luksuzne prodavnice, sve ono što čini metropolu može se vidjeti ovdje jednako kao i u bilo kom gradu na Zapadu. Gužva i žurba na stranicama vozova i metroa, ali i na pješačkim prelazima. Posebno je impresivna raskrsnica Šibuja na kojoj se zeleno svjetlo na semaforima pali istovremeno za sve pješake. Tada sa svih strana krene rijeka ljudi, prelazeći ulicu po obodima raskrsnice, ali i dijagonalno. Sve izgleda kao neka velika osmosmjerka. Nedaleko od strogog centra grada, izdvojena od gradske vreve, okružena parkom i zelenilom, nalazi se carska palata. Monarh poslednje carevine na svijetu oličenje je skromnosti i nepojavljivanja u javnosti. Carska porodica u palati živi u miru i u skladu sa prirodom, iako su na samo par stotina metara locirani visoki soliteri.

Najveća riblja pijaca na svijetu nalazi se u Japanu. Doživljaj je vidjeti najraznovrsnije vrste ribe, ogromna tunjevine, prisustvovati jutarnjim aukcijama kada se prodaje tek olovljena riba ... A još je ljepše probati neke od tek pripremljenih morskih specijaliteta. U blizini nalaze se male prodavnice koje pripremaju specijalitete od svježe ribe. Tu sam jela najbolju jegulju spremljenu na roštilju sa nekim, meni nepoznatim, japanskim sosevima.

Tokio, poznat kao jedan od najskupljih gradova na svijetu, sa pravom nosi taj epitet. Moj utisak je da je Japan inače skupa zemlja, cijene su skoro dva puta veće nego u Srednjoj Evropi. Kvadrat stana za prodaju u Kjotu koštao je oko 10 hiljada evra, a u centru Tokija na jednom oglasu traženo je 60 hiljada evra! Kažu da cijene kvadrata u centru Tokija u najprestižnijoj zgradi, koja se iz nekog razloga svake godine mijenja, nekada dostiže i 100 hiljada dolara!

Karakteristično samo za Tokijo su hoteli ljubavi, sa posebno uređenim sobama i romantičnom atmosferom. Oni nisu namijenjeni prostituciji, već parovima ili supružnicima koji žele da provedu intimne trenutke u novom i drugačijem prostoru. Interesantno je da se sobe izdaju na sat ili na noć, a cijena su niže nego u regularnim hotelima, pa ih nekada turisti koriste kako bi uštedjeli plaćajući jeftiniji smještaj. U Tokiju postoje hostese, djevojke na ulicama koje posjećuju ljudi nakon posla, radi druženja i opuštanja. Posebno se naglašava da se ne radi o prostituciji, već o druženju u restoranu gdje klijent plaća piće i jelo. Ostalo je stvar dogovora. U jednom dijelu Tokija na ulicama stoje i muškarci koji rade sličan posao, samo što oni zabavljaju dame. Moram priznati da nikada nešto slično nisam vidjela. Ovi mladi ljudi izgledaju previše mladi (pitali smo se da li su punoljetni), mnogo našminkani, ponekad ofarbani u plavo, a nerijetko imaju i operisane oči kako ne bi izgledale kose. Reklame i katalozi muških i ženskih hostesa nalaze se na svijetlećim tablama na ulicama, ali i u časopisima.

Toliko je drugačijeg, posebnog, jedinstvenog u Japanu. Svako ko je otvoren, spreman da sazna, da uči, u Japanu će naći toliko toga što može pozitivno uticati na njegov život. Nekoliko ljudi, među kojima sam i ja, zadovoljno je lekcijama iz tačnosti koje su nam bile nametnute. Ukoliko nakon ovog putovanja budem uspjela da svuda i uvijek stižem na vrijeme smatraću da je ova zemlja ispunila svoju učiteljsku misiju. Ali, to ne znači da više neću otići u Japan. Naprotiv! Unaprijed se radujem ponovljenim iskustvima, kao i otkrivanju novih. Možda i upoznavanju sa robotima za koje se očekuje da će biti dio svakod domaćinstva i pomagati u kućnim i drugim poslovima. Za sada znam da već imaju robota koji pravi okonomijaki palačinke, potpuno sam. A sigurno je da ću se vratiti da istražim mnogo preostalog - u zemlji ikebana, origamija, sumo rvača, zen budizma, haiku poezije, kabuki teatra ...

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje:
https://picasaweb.google.com/118387190002143342965/JapanOktobar2012?authkey=Gv1sRgCPv-2qn32oaF7QE