Blondinka kroz Afriku

Đambo Afrika

Iako sam oduvijek željela da vidim daleke krajeve i druge kontinente nakon boravka u Kairu prije nekoliko godina nisam pomišljala na odlazak u Afriku. Prva misao o tome nastala je dok je moj dragi prijatelj Joerg pričao o svojim impresijama za vrijeme odmora kada je posjetio nacionalni park Kruger u Južnoafričkoj Republici. Spomenuo je da se prije odlaska na takav put treba prethodno vakcinisati. Time je definisao prvi zadatak za mene, jer valjalo se raspitati koje vakcine i kako treba primiti. U Crnoj Gori tada, uz svu svoju upornost, ni nakon sedam telefonskih razgovora nisam dobila valjanu informaciju. Doktorka, koja se čak i ne sjeća kada je poslednji put proučavala Keniju(!), kaže da je preduslov za vakcinaciju da donesem  na uvid zdravstveni karton iz školskih dana! Iako znam kako je komplikovano obaviti bilo koju stvar koja nije masovnog karaktera, toliko komplikacija ipak nisam očekivala. U nekim drugim zemljama potreba da se vakcinišete pred turističko putovanje ne predstavlja problem. Na web strani "zdravi na put" možete dobiti informacije, za bilo koji kontinent i bilo koju zemlju, o obaveznim vakcinama i preporučenim dodatnim tabletama, a isto tako i broj za informacije i zakazivanje pregleda. Na moju sreću ja putujem toliko često da sam mogla vakcinaciju odraditi negdje drugo. Za manje od 5 minuta, na osnovu informacija sa interneta i posle jednog telefonskog poziva, u Ljubljani sam zakazala pregled. To je prvo podrazumijevalo razgovor sa doktorom, koji nije samo proučavao Keniju i Tanzaniju već je i bio tamo nekoliko puta. Dao mi je sva potrebna uputstva, primila sam prvu dozu i moj projekat pod nazivom "Afrika" je i zvanično počeo. No, slučaj je htio da neka druga velika putovanja ipak budu prva. SAD i Južna Amerika zaokružile su moja putovanja po zapadnoj hemisferi. A onda, na putu od zapada prema istoku, došao je red na Afriku.

I zadatak, bolje reći prepreka, kao i pred većinu vanevropskih (vanšengenskih) putovanja, je pribavljanje vize koja je potrebna državljanima Crne Gore. Moj plan je da posjetim Keniju i Tanzaniju i za obje ove zemlje viza je potrebna. Za Keniju viza se može dobiti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici, po istoj proceduri koja je potrebna za britansku vizu. Oni koji su prošli kroz to iskustvo znaju koliko je naporno i neprijatno. Za tanzanijsku vizu nama najbliži konzulat je u Rimu. Nakon provjera, a najviše na bazi velikog ličnog iskustva, odlučila sam da ovog puta idem na put bez viza i da svaku vizu posebno "dobijem" na granici pri ulasku u zemlju.

Afrika južno od Sahare privlači turiste bogatstom životinjskog svijeta i to je glavni razlog njihovog odlaska tamo. Ipak, jedna planina ima magičnu moć privlačenja avanturista. To je Kilimandžaro na kojem se nalazi najviši vrh kontinenta na nadmorskoj visini od 5895m. Hrabrost ili ludost učinili su da i ja budem dio ekipe koja će pokušati da osvoji ovaj vrh. Čitav poduhvat trajaće 6 dana. Uz safari i, kao kompezacija naporima, odmor na Zanzibaru na kraju puta pretstavlja odličan izbor za tronedeljno putovanje. Moje nade da imam par mjeseci za pripreme pokazale su se kao pogrešne. Ljeto na Mediteranu ne daje mnogo vremena za fizičke pripreme. Vrućine odbijaju, more privlači, prijatnost nas čini lijenim. Tako je vrijeme prolazilo, a moje pripreme nisu ni počele.

Pred samo putovanje ostao je najteži dio priprema. Osim 3 nedelje u Africi provešću još 5 nedelja u Evropi. Spakovati se za takvo putovanje nimalo nije lako. Treba spremiti safari garaderobu, planinarsku i toplu za dane penjanja na Kilimandžaro, garderobu za plažu na Zanzibaru. Trebaće mi još i ljetnja garderoba za Evropu, u kojoj će po povratku već biti jesen pa moram imati i nešto toplije. Osim toga treba spremiti stvari neophodne za Afriku: tablete, sredstvo protiv ujeda komaraca, lampu, termos, vreću za spavanje, sapun ... Sve to treba uklopiti u 20kg prtljaga, koliki je trenutni limit koji daju avio kompanije. Zaista izgleda kao nemoguća misija! Iznosim sve što želim da ponesem, a onda jednu po jednu stvar sklanjam po redosledu manje važnosti. Odustajem od mnogih stvari i odlučujem da ovog puta idem napola opremljena za Evropu. Na kraju, ako mi nešto zatreba u Evropi to mogu lako kupiti. Ono za šta ovog puta moram biti potpuno spremna je Afrika! A kad sam sve drugo obavila našla sam vremena za pripreme za Kilimandžaro. Bilo je to tek dva dana pred put. Prvo 5, pa onda 10, a onda u trećem pokušaju čak 35 minuta! Ukupno 45 minuta priprema. Premalo čak i za hrabre poput mene.

Prvi susret sa Afrikom je na aerodromu u Najrobiju, gdje prodavnice suvenira i reklamni panoi  pokazuju da smo na drugom kontinentu. O životu u Keniji mnogi ljudi saznali su iz romana "Moja Afrika" ("Out of Africa") Karen Blixen, Dankinje koja je nekoliko godina živjela i imala farmu nedaleko od  Najrobija. Po ovoj knjizi snimljen je i film sredinom osamdesetih, sa Meril Strip i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Njena kuća danas je muzej koji dolaze da obiđu mnogi posjetioci kada se zateknu u Najrobiju. Najveći dio predmeta u toj kući je originalan i star gotovo 100 godina. Slike iz romana i filma ponovo ožive u samoj kući, na terasi i pri pogledu na sveta brda Ngong.

Kao priperma za pravi susret sa životinjama odlučili smo da posjetimo park sa žirafama. Susret oči u oči, ili bolje reći nos u nos, dao nam je priliku da ih dodirnemo, pomilujemo i nahranimo. Ova dugonoga bića u Africi smatraju domaćim životinjama, a mi smo se uvjerili da imaju razloga za to. Polako počinjemo da komuniciramo intenzivnije sa lokalnim ljudima. Naučili smo pozdrav na svahili jeziku: đambo! Sad već svuda okolo čujemo tu riječ i mi svima odgovaramo na isti način. Đambo Afrika!

Nacionalni park Amboseli poznat je kao stanište velikih slonova. S nestrpljenjem očekujemo da naš safari počne. Prvi susreti sa nepreglednim predjelima suve afričke zemlje prosto su očaravajući. Umjesto velikih staklenih zgrada kakve turisti najćešće uočavaju bez problema u modernim gradovima, u Africi se vide nepregledne poljane suve zemlje. Potrebna je pažnja da se uoče usamljene vrste na horizontu. Zebre, žirafe, goveda i naravno slonovi, samostalno ili u grupama od po nekoliko mirno pasu u okolini. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova. Žuto-zelena vegetacija izgleda kao nožem odrezana od plavetnila neba. Zlatna boja je u prvom planu prošarana ponekim drvetom akacije, a u daljini plavetnilo neba. Na južnoj strani, kao najveći div, izdiže se Kilimandžaro, planina bogova, krov Afrike. Gledamo ga, razmišljamo o njemu, o visinama koje vidimo ispred sebe. I svima je isto pitanje u glavi: Da li ću uspjeti?

Spavanje u šatorima, poljski toalet, pokretna kuhinja i prašina svuda naokolo postaju naša svakodnevica. Ipak, naši su uslovi mnogo bolji od onih u kojima žive ljudi Masai plemena. Visoki i vitki, poput rimskih bogova, zaogrnuti su samo crvenom togom. Kao da su izvajani božjom rukom, svjedoče da je čovjek još uvijek najljepša skulptura u prirodi. Oni su nomadi i idu sa svojom stokom tražeći nove ispaše. Selo koje smo mi posjetili ima već neko vrijeme stalan boravak. Imaju par kuća, prave bunar, a jedna njemačka organizacija im je sagradila školu. Djeca uče na lokalnom, svahili, i na engleskom jeziku. Oni koji nikad nisu išli u školu lako se prepoznaju – imaju izdužene i probušene uši. Za nas su spremili specijalan doček – priredbu sa pjesmom i igrom, zajedno muškarci i žene. Na kraju su nas pozvali na "izložbu" suvenira i nakita gdje su nudili svoje rukotvorine. U očima im je bila molba da kupimo i prekor što to ne činimo kad već imamo sve što nam je potrebno, a njima toliko toga nedostaje.

Još pod utiscima ove posjete krenuli smo prema Tanzaniji. Putovanje do granice je jedno od onih posebnih iskustava koje je teško dočarati riječima. Put nije asfaltiran, nije brdovit, ali nije ni ravan. Kao da je neko velikom viljuškom izbrazdao čitav put ili kao da je priroda postavila niz ležećih policajaca, sve jedan za drugim. Put je ustvari neprekidno poskakivanje i preskakanje rupa. Još uvijek se pitam kako se kombi u kojem smo bili nije raspao na komade. Nakon puta svaki komad odjeće na nama i sve naše stvari bile su pokrivene prašinom. Makar po tome bili smo slični Masai ljudima od kojih nas sve drugo razlikuje.

Pole, pole Kilimandžaro

Nekoliko dana adaptacije je prošlo i došao je dan početka penjanja na Kilimandžaro. Moje nade da nisam jedina nespremna raspršile su djevojke koje su govorile o tome da redovno trče, voze rolere ili idu na planinarenje s vremena na vrijeme. Ni one nisu sigurne imaju li dovoljno kondicije za šest dana trekinga. Ja sam sigurna da nemam. Ipak bez riječi krećem i radim isto što i svi ostali. Naš glavni vodič Nikolas kaže da je za osvajanje Kilimandžara najvažnije ići polako i piti dosta voda. Ne izgleda teško. Ali svi u glavi imaju jedno pitanja: Da li ću uspjeti?

Krećemo sa visine od 1700m n.v. Marangu putem. Plan je da svakog dana prelazimo po hiljadu metara nadmorske visine. Prvog dana idemo polako, kroz šumu. Naš vodič nas upozorava da moramo ići pole-pole (polako, polako). To je, zajedno sa pijenjem dosta vode, preduslov da izbjegnemo uticaj velike nadmorske visine, mučninu, glavobolju, povraćanje, problemi sa koncentracijom. Vrijeme je toplo i prijatno. Usput imamo ručak koji je bogat kalorijama. Idemo svi zajedno, jedan vodič je na početku grupe, drugi na kraju. Svi smo dobro raspoloženi, smijemo se, šalimo, skoro pa da zapjevamo. Valjda je početnička trema prošla, vidimo da hodanje nije tako strašno. Pored nas, sa prtljagom na leđima i na glavama, prolaze lokalni momci koji su nosači u našoj grupi. Ja osjećam pomalo bol od cipele na desnom članku. Nakon 4 sata, na samom kraju, osjećam se jako umorno. Koliko još ima do baze? Možda 10 minuta. Teško mi je i počinjem da brojim sekunde u sebi ... Nakon 5 minuta stižemo. Sada smo u bazi Mandara na 2700m n.m. Naš prtljag je već stigao. Momci su bili brži i nas već čeka pripremljen topao čaj. Svi smo zadovoljni jer je prvi dan uspješno završen i sa tim osjećanjem idemo na spavanje u zajedničkoj spavaonici.

Drugog dana čaj je spremljen i serviran u 6:30. Dobijamo malo tople vode za umivanje u 7:00, doručak je postavljen u 7:30, a u 8:00 već krećemo. Čeka nas duži put i više hodanja. Vegetacija je ređa, drveća ima sve manje, sve više je žbunja. Srećemo grupe ljudi koji se vraćaju sa osmjehom na licima i govore nam: "Srećno". Raspoloženje je dobro, iako je vlažnost velika jer prolazimo kroz oblake. Pauza za ručak je rado dočekana, a sadržaj lanč paketa isti kao i prethodnog dana: sendvič sa šargarepom, piletina, kuvano jaje, sok, banana, kolačić i čokolada za dodatne kalorije. Posle ručka nastavljamo odmorni, mada su sada sve duže pauze u kojima niko ne govori. Idemo polako, pole-pole, kako svi na Kilimandžaru govore. Sada smo već iznad oblaka i vrijeme je vedro i toplo. Danas imam bol u lijevoj nozi koji je mnogo jači nego onaj juče. Bože, da li se negdje mogu naći razgažene cipele? Nakon ukupno 7 sati penjanja, ne računajući pauze, i novih 1000m visočije stižemo do baze Horombo na 3700m n.m. Naše stvari su već tamo i topao čaj čeka spreman. Uveče je hladno, grijanja nema, pa je najbolje ići na spavanje rano, već oko 8 ili 9. U glavi je isto pitanje: Hoću li uspjeti?

Treći dan je rezervisan za aklimatizaciju. Sa 3700m n.m. idemo još 400m visočije do Zebra pointa. Nakon prethodna dva dana ovo ne izgleda teško, pa smo odlučni za još malo napora. Penjemo se još 150m, a onda vraćamo do baze Horombo. Na putu nazad moje cipele žuljaju još više. Izdržala sam današnjih 4 sata, ali bol postaje sve jači. Smišljam kako da obavijem članke i izbjegnem bol. U bazi nas čeka ručak, a onda imamo malo vremena za odmor. Naš kuvar već se pokazao kao mali čarobnjak - priprema svježe supe od raznog povrća, uvijek različite i veoma ukusne. Dok večeramo pod svijećama razmišljamo o cvijeću i posebno postavljenom stolu pored nas. U jednom trenutku čuje se pjesma i kelneri dolaze sa tortom. To je čestitka za jednog dječaka koji je bio na vrhu i sada se vraća nazad. Blago njemu! Nakon proslave, pri izlasku on reče: "Zdravo! Vidimo se nikada!". Znači, uspio je sada i nikada više neće to pokušati. Čim padne mrak postaje veoma hladno. Posebno je hladna voda, pa toalet koristimo minimalno.  

Četvrtog dana ponovo ustajemo rano i krećemo na dug put. Oko nas je samo trava, drugog rastinja nema. Na putu prikupljamo vodu iz rečice, jer visočije od tog mjesta vode više nema. Put je umjereno težak, smjenjuju se uzbrdice i nizbrdice. Hodanje čini težim razrijeđen vazduh. Nakon ručka, svi već izuzetno umorni i prašnjavi, jedva čekamo da stignemo do baze. U jednom trenutku osjetila sam da je moja desna šaka potpuno vrela. Čak i kada sam jaknu prevukla preko nje vrelina je i dalje pekla. Shvatila sam da je to sunce koje je izuzetno jako na preko 4000m n.m. Put je gotovo ravan, bazu vidimo i stalno idemo prema njoj, ali se čini da je ona jednako daleko. Svi hodamo bez riječi. Nakon ukupno 6 sati hoda dolazimo do baze Kibo na 4700m n.m. Svi su veoma umorni, ja ne tako mnogo. Moja desna strana lica gori. Srećom, danas nije bilo bola od cipele. Sa ove visine pogled na pejzaže okolo je zadivljujući. Pogled na nas, prljave, prašnjave i rasčupane, nebitan je. Dobijamo malo tople vode za umivanje. Ne znači mnogo, ionako nakon pranja ostaje crno ispod noktiju. Pranje zuba smatra se luksuzom, na to i ne pomišljamo.

Sada je ispred nas poslednjih 1200m visine koju treba preći. Plan je da idemo po noći i da ujutru budemo na vrhu. Nakon samo par sati odmora u 22:00 ustajemo (ja nisam ni trenutak zaspala) i spremamo se za polazak. Toalet, malo keksa i čaja i poslednje instrukcije od naših vodiča. Čim sam izašla vani pomislila sam da niko normalan ne bi izašao iz planinskog doma večeras, a kamoli odlučio da se penje čitavu noć. Ipak, svi bez izuzetka krećemo, sa 4-5 slojeva odjeće, dva para rukavica, nekoliko pari čarapa, lampom i vodom u rancu na leđima. Sada nema više pitanja, idemo pa šta bude. U koloni, jedan iza drugoga, na čelu sa vodičem Edvardom. Mračno je, hladno je, ne vidi se baš ništa sem cipela onog koji ide ispred. Iznad je nebo puno zvijezda. Ali mi nemamo mnogo prilike da gledamo u nebo. Hodamo i pratimo pole-pole korak. A kad odmaramo to ne može biti duže od minut-dva, jer počinjemo da mrznemo. Tokom tog kratkog predaha popijemo malo vode i pokušavamo da zagrijemo promrzle ruke. Ja osjećam da mi srce snažno lupa i da mi trebaju češće pauze. Vodič kaže da moramo ići još sporije. Neko vrijeme vidimo svijetla od naše baze, a onda više ni to. Vidimo samo lampe na glavama onih koji su nas pretekli i sada su iznad nas. Pitam često Edvarda na kojoj smo visini, treba mi podstrek saznanja da smo jedan dio prešli. Njegovi odgovori su razočaravajući, nismo prešli od mog prethodnog pitanja čak ni 50m visine. Idemo pole-pole, pa uz to još cik-cak da bi olakšali penjanje uz veliki nagib. Hladno je, mračno je, naporno je. Ispod naših nogu je pijesak koji svaki korak čini teži jer noga utanja unutra.

Pogledam u nebo, ni tračka svjetlosti. Pokušavam da vidim koliko je sati. Ne mogu da dodjem do sata koji je na ruci jer u rukama imam štapove, a na sebi 4 rukava koja ne mogu da uklonim dovoljno brzo a da ne izgubim korak. I pored dvoje rukavica koje imam ruke mrznu. U jednom trenutku hvata me panika – šta ako izgubim prste? Lokalni vodiči pomažu mi, daju mi rezervne rukavice, trljaju ruke. Neko iza mene povraća. Nekoliko ljudi kaže da im je muka. I ja osjećam mučninu. U jednoj od kratkih pauza neko mi daje vode, ne znam ko i nije mi važno. Neko je uzeo da ponese moj ranac, ne znam ko i svejedno mi je što unutra imam novac. Samo da preživim! Ćutke, u koloni jedan po jedan, idemo korak po korak. Svaki korak je novi napor. Moja lampa se pomjerila i ne mogu da vidim dobro korake ispred sebe. Da osvijetlim njih moram sagnuti glavu, a ako sagnem glavu onda ne vidim ništa. Ako podignem glavu onda nema svijetla, pa ponovo ne vidim. Košmar! Jutro nikako da svane. Počinjemo da se penjemo po kamenju koje je visočije. Ne znam odakle izvlačim snagu. Možda iz radosnih usklika koje čujem iznad sebe. U jednom trenutku Edvard mi kaže: "Vidi, vidi". Ja nemam snage da pogledam iznad sebe. Samo mu kažem: "Reci mi da je to". Stigli smo na Gilmans point, 5700m n.m. Stropoštala sam se na oznaku sa tablom i niz moje lice krenule su suze. Najteži dio je prevaljen. Znala sam da ću biti u stanju da dosegnem vrh.

Na horizontu pojavila se svijetla linija. Svanjavalo je. Bilo je 6:00. Već posle desetak minuta pauze morali smo nastaviti. Još 200m visine je pred nama. Razdanjivalo se, bivalo toplije, ali je umor činio svoje. Tražila sam češće pauze. Ubrzo nakon Stela pointa, već smo mogli vidjeti sam vrh, Uhuru peak. Vazduh je veoma prorijeđen. Svima oko mene je teško. Zastaju, povraćaju, žele da odustanu. Prave po nekoliko koraka a onda zadihani zastaju da se nadišu vazduha. A ja sam dobila dodatnu snagu. Idem prva, bez zaustavljanja, hrabrim one oko mene govoreći da smo stigli i da je vrh tu ispred nas. Ja ga vidim, ali nisam u stanju da odredim kolika je to udaljenost. Idem sve brže, koračam bez zastajanja, svaki moj korak je sve veći. Kad sam stigla dovde i prošla čitavu noć, stići ću onda i do vrha pa makar išla četvoronoške.

Na vrhu smo, Uhuru peak, 5895m n.m! Preplavljena sam emocijama i sa suzama u očima. Uspjela sam! Shvatila sam sada osjećanja alpinista: čista radost trijumfa, ne nad planinom nego nad sobom. Sve unaokolo je ispod. Ledeni obronci nekadašnjeg vulkana stoje ispod nas. Mirno je bez vjetra, sunčano, divno ... Ovo je najduža noć u mom životu. Naše penjanje trajalo je ukupno 9 sati, od 23:00 do 08:00. Nakon kratkog uživanja na vrhu odmah krećemo nazad. Uz put čujemo objašnjenje zašto smo išli po noći. Dva su razloga za to: prvo, doseći vrhu je najljepše ujutru; drugo, kada bismo vidjeli kuda treba da idemo sigurno bi odustali. Put nazad čini se beskrajno dug. Baza izgleda blizu, ali cik-cak spuštanju nema kraja. Stigli smo u Kibo bazu u 12:10 sati. U 14:00 treba da nastavimo put do Horombo baze. U ovoj kratkoj pauzi ponovo nisam spavala. Ne znam odakle mi snaga da ustanem, obujem se i ponovo nastavim da hodam. Dok sam hodala računala sam da sam u toku prethodnih 33 sata ukupno hodajući provela čak 22. Čovjek može mnogo više da izdrži nego što može da zamisli! 

Prespavali smo u bazi Horombo i sledećeg dana nastavili dalje. Imala sam užasan bol od cipela na oba članka. Od spuštanja prethodnog dana palci na obje noge su me boljeli, a uz to još i lijevo i desno koljeno naizmjenično. Sada nema druge sem ići dolje. I idem, idem, idem ... uz sav bol koji trpim. Iako sam popila čak 3 tablete protiv bolova nije mnogo pomoglo. Kada smo bili na polovini puta od Mangaru do podnožja odakle smo krenuli, ponudili su mi ambulatska kola da me prevezu. Moj odgovor je bio jasan: NE dolazi u obzir! Pa to je samo još sat-dva hoda. Samo! Želim da to odradim do kraja.

Akunamatata safari i Zanzibar

Nakon Kilimandžara imali smo, veoma potreban, dan odmora. Proveli smo ga u mjestu Moši. Imali smo prilike da vidimo kako izgleda jedan tanzanijski grad. Odatle smo narednog dana krenuli na safari do jezera Manijara. Tu smo se prvo susreli sa nilskim konjima. Vidjeli smo razne vrste životinja, posebno ptica, nama nepoznate. Uveče smo  imali noćenje u luksuznom hotelu. Dašak civilizacije na koju smo navikli dobro nam je došao. Bila je to prilika da se pozabavimo malo više ličnom higijenom, pojedemo obrok koji ima nešto suhomesnato i uz vatru popijemo jedno od lokalnih piva: Kilimanžaro, Safari ili Serengeti.

Narednog dana idemo prema Serengeti parku. On se smatra najboljim nacionalnim parkom u Africi, sa najviše životinjskih vrsta. Zbog svojih predivnih pejzaža korišten je kao pozadina Dizni bajki. Poznat je po migracijama miliona gnua, gazela i zebri. Životinje, u periodima dugih suša iz parke Serengeti u Tanzaniji, prelaze u park Masaimara u Keniji, srećom bez viza i dodatnih kontrola. Ovdje se mogu vidjeti velikih pet - lav, leopard, slon, nosorog, bizon, a pored njih još i gepard, gazela, hijena, babun, noj, žirafa, divlje prase, šakal i preko 500 vrsta ptica. Pejzaži i boje Afrike ostavljaju bez daha. Žuta boje trave, ponegdje zelena, plava u daljini, sa nijansama planina i neba, prelivaju se i čine savršen sklad. Životinje se sa svojim bojama uklapaju u okruženje tako da na određenoj udaljenosti teško uočiti i razlikovati lava među travkama iste boje. Jednako je teško uočiti leoparda na drvetu među lišćem kako opružem na grani uživa. Prava poslastica za oko su male oaze, rezervati vode okruženi zelenilom, u kojima žive nilski konji. 

Nakon dana provedenog na safariju noć smo proveli usred parka, u kampu koji nije zaštićen. Rekli su nam da je moguće da se tokom noći sretnemo sa nekom životinjom. Ako imamo potrebu da izađemo iz šatora onda je najbolje da idemo u grupi za slučaj da se sretnemo sa hijenom. Nisam bila spremna na ovako nešto. Mislila sam: da li ja to dobro čujem i razumijem? Kažu nema potrebe da brinemo životinje napadaju ljude samo ako su napadnute. U suštini za njih je ljudsko meso neukusno. Nas nekoliko odvažnih ipak smo ustali u rano jutro, još uvijek po mraku, da bi se pripremili za let balonom nad Serengetijem. Sa prvim jutrom smo poletjeli, a zatim uživali u pogledu odozgo na živi svijet Afrike koji se pružao ispod nas. Posle leta balonom bili smo posluženi šampanjcem, a nakon toga imali doručak na otvorenom (ponovo usred parka i bez zaštite). Uostalom, od lokalnog stanovništva već smo naučili njihov životni moto: akunamatata – što znači "sve će biti dobro", ili "ne sjekiramo se nizašto".

Safari u Serengetiju smo nastavili i narednog dana na putu do Ngorongoro rezervata u kojem zajedno žive divlje životinje i ljudi. To je rezervat u unutrašnjosti kratera u kojem žive gotovo sve životinjske vrste istočne Afrike. Spavali smo na obronku kratera, ponovo u kampu koji je otvoren. Dok smo čekali večeru u susret nam je došlo nekoliko slonova. Pravo je čudo da se oni onako veliki, uplaše od ljudi čim krenu prema njima. Susreti sa životinjama teško se mogu opisati riječima. Najbolje je da zamislite emisije "Opstanak" uživo. Lav je neprikosnoveni gospodar, koji možda iz dosade ponekad pogleda u nas. Ali njegov pogled se ne zadržava, on prosto prolazi kroz ljude. Za cara životinja mi jednostavno ne postojimo. Za mene je najljepša scena susret sa slonom. On je polako, gospodski išao prema nama. Zastao je na sred put, baš ispred našeg auta, i gotovo dva minuta gledao u nas. Onda se mirno, dostojanstveno, okrenuo i nastavio svoj put. Druga scena za pamćenje je pogled sa daljine od samo par metara na dva lava koja zagrljena spavanju.

  
Kraj putovanja rezervisan je za Zanzibar. To je ostrvo u Indijskom okeanu, za srećnike poput nas, pravi način da se završi tura po Africi. Pješčane plaže, palme i drugo tropsko rastinje unaokolo, toplo more ... Interesantne su plime i oseke koje čine da se nivo vode naizmjenično mijenja svakih 6 sati. Kada se voda povuče daleko moguće je hodati i dvadesetak minuta prema okeanu, a da dubina vode ne pređe visinu članka. U sakupljanje morskih algi ujutru kreću zanzibarska djeca koja to rade po plaži, a nakon njih žene u vodi koju mogu da gaze idući prilično daleko. Za njih one dobijaju novac koji je otprilike 1000 manji nego što je cijena iste količine algi u Evropi. To je samo jedan od pokazatelja licemjerja bijelih ljudi koji "nesebično" pomažu ovaj kontinent. Ne treba zato da čudi što lokalno stanovništvo u nama vidi najčešće samo potencijalni izvor dolara i pokušava da od nas izvuče koliko može. 

Ostrvo je prava mješavina arapske, afričke i portugalske kulture. Devedeset posto populacije je muslimanske vjere, ali na ostrvu nema vjerske netolerancije, kao ni kriminala. Ovdje se proizvodi devet desetina svjetske proizvodnje začina: cimeta, vanile, papra, šafrana, kurkume, kao i biljaka od kojih se prave najpoznatiji svjetski parfemi i kozmetika. Glavni grad ostrva je Stontaun, u kojem je većina zgrada pod zaštitom UNESCO-a. Grad je bio glavni trgovački centar u Indijskom okeanu. Dugi niz godina Zanzibar je bio središte istočnoafričke trgovine robljem i slonovačom. Karavani koji su u unutrašnjost Afrike odlazili po robove kretali su upravo sa Zanzibara. Jozani šuma ima veliku bio raznolikost s mnogim čudnim i prekrasnim životinjama koje žive u njoj. Crveni majmuni Kolubus su najpoznatiji stanovnici šume, a njihove podvrste mogu se naći samo u ovoj šumi. Na Zanzibaru se najbolje osjeća akunamatata duh. Restoran sa svega tri stola u pijesku, bez struje tokom većeg dijela dana, konobar koji ispriča sve drugo prije nego pita gosta šta želi da pije, ovdje su uobičajena pojava. No, nasmijani konobar koji nas pozdravlja sa: "Welcome my friends, you are most welcome again" i vedrim osmjehom učinili su da i mi naučimo malo od akunamatata duha i završimo odmor u potpunom opuštanju. Na kraju putovanja bila sam oduševljena preplanulim tenom koji nikada nije bio tako dobar i nikada nije trajao toliko dugo. Valjda to nije iznenađujuće nakon boravka u zemlji u kojoj samo sunca ima previše, a svega drugog premalo ili nedovoljno.

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje:
https://picasaweb.google.com/109424733282535748732/MojaAfrika?authkey=Gv1sRgCMuE3O3Hi_qRYg