Japan - riznica specifičnosti

Prve impresije: brzi vozovi, prijatni ljudi

Ljepota bogate mašte u tome je što me gotovo svakodnevno zapljusne nekom novom idejom. Onako iznenada, bez nekog naročitog podstreka, dođe često vrcava, a opet uvijek realna misao, nakon koje oči zablistaju i srce zaigra. I tako, u jednom sasvim običnom trenutku u Francuskoj, čežnjivo razmišljajući o tome koliko je divno što u toj zemlji imaju brze pruge, pa samim tim i veću slobodu kretanja, sjetih se da u Japanu imaju još bolje i brže vozove. I istog trena pomislih da bi to valjalo probati! A od ideje do želje samo je mali korak. Pa, iako je od želje do realizacije nekoliko njih, oni mi uvijek izgledaju kao školski zadačići koje je lako riješiti uz malo truda i dosta volje. Sa sjajnom nagradom na kraju!

Na svojim putovanjima po Evropi divilia sam se svim ljepotama naše planete, podjednako prirodnim i onim drugim, napravljenim ljudskom rukom u prošlosti ili u novijem vremenu. Od Evrope, preko kolonijalnih zemalja Amerike, egzotike Afrike, romantike Kube, čarolije Maldiva i fenomena Indije, pa sve do carske Rusije, sve što su moje oči vidjele bilo je djelić više u slagalici prikaza naše planete, djelić koji je potvrđivao i sličnosti i razlike sa ostatkom. A onda je došao Japan, neuporediv sa svim do tada viđenim!

Pomisao na Japan svakom od nas rađa niz asocijacija. To je zemlja izlazećeg sunca, razvijenih tehnologija, vrijednih i disciplinovanih ljudi, neobične kuhinje, specifične tradicije i običaja. To je i zemlja sa najviše zemljotresa na svijetu, autentičnih borilačkih vještina, zemlja gejši i samuraja, a istovremeno zemlja robota i najpouzdanijih automobila. Da bih bolje upoznala ono što Japan zaista jeste odlučila sam se za netipično putovanje. To je nešto poput ekspedicije koja će provesti tri nedelje putujući po raznim gradovima sa namjerom da vidi više od onog što uobičajeno turističke agencije nude.

Japan je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj je moguće povesti turističku grupu bez obezbijeđenog prevoza i osloniti se isključivo na redovan transport. Vozovi, autobusi, tramvaji, kompletan prevoz u ovoj zemlji pokazuje koliko su red i poštovanje ustanovjenih pravila za Japance neprikosnoveni. Mjesecima unaprijed možete napraviti plan putovanja samo na osnovu reda vožnje dostupnog na internetu i biti sigurni da ćete i u najmanje mjestašce stići onako kako ste planirali.

Najreprezentativnija komponenta ovog, po svemu impresivnog sistema, svakako su vozovi – Šinkansen ("voz metak"). Kosmičkog izgleda, po konforu uporedivi jedino sa avionima, sa priključcima za internet, mini prodavnicama, informacijama na japanskom i engleskom, uputstvima o rasporedu po vagonima svega onoga što putniku može zatrebati (toaleti, korpe za smeće, prostorija za pušače, itd). Teško je reći da li je veće zadovoljstvo gledati voz sa specifičnom kljunastom lokomotivom kako ulazi u stanicu i usporava, gledati ga kako napušta stanicu ubrzavajući, voziti se u njemu ili gledati krajolik koji kao da prolijeće pored pruge. Jedno je sigurno: nezaboravno iskustvo je mimoilaženje dva Šinkansen voza, kad u punoj brzini koja ukupno iznosi oko 500km/h ne znate šta prolazi pored vas, već samo po vazdušnom pritisku koji na sekund pomjeri tijelo naslutite da se radi o drugom vozu. Dva najveće ostrva, Honšu i Kjušu, premrežena su prugama za Šinkansen vozove. Oni saobraćaju na svakih 20-ak minuta, gotovo kao metro. Ne treba pominjati kolika je tačnost vozova u Japanu, ali svakako treba reći da je i preciznost na istom nivou. Voz se uvijek zaustavlja tako da su vrata vagona postavljena na mjestu numerisanom i predviđenom baš za njega, tako da putnici tačno znaju gdje da stanu da bi ušli u svoj vagon. A Japanci? Oni čekaju i to u redu, po jedno ili dva po dva! Toliko reda i discipline, a bez prinude! I zato ne treba da čudi što smo svi, bez obzira na pol i godine, bili radosni svaki put kad bi ponovo putovali Šinkansenom, što smo čekali na stanicama da vidimo sve vozove koji u tom trenutku dolaze ili odlaze uvijek uzbuđeni kao da to vidimo prvi put.

Efikasnost transportnog sistema uvijek je očigledna, a opet ne prođe mnogo vremena, a čovjek  se iznenadi nekim novim detaljima. Tako, na primjer, kad voz stigne u zadnju stanicu, radnici zaduženi za čistoću uskoče unutra i izuzetnom brzinom zamijene naslonjače za glavu i okrenu sva sjedišta u suprotnom (novom) pravcu kretanja voza. Baš kad poželite da to snimite, dok se tokom nekoliko sekundi fotoaparat ili kamera zagrijevaju, operacija je već završena! U Kirišima nacionalnom parku, gdje smo imali treking turu do vulkana, samo dva autobusa dnevno voze do mjesta odakle se kreće i od mjesta gdje se treking završava. Jedan prijepodne i jedan poslepodne, tačno u vrijeme kad je izračunato da su svi koji su pošli na treking imali dovoljno vremena da siđu i dođu do stanice. Mi smo, recimo, čekali taj autobus nekoliko minuta, ne duže od pet. Fascinantno, zar ne?

Zanimljivost u Japanu je i način naplate autobuske karte. Nakon ulaska u autobus svaki putnik uzme iz automata papirić na kojem je broj stanice na kojoj je ušao. Na tabli iznad vozača za svaki broj polazne stanice stoji cijena koju treba platiti. Kako autobus ide, sa svakom sledećom stanicom, cijena se povećava. Pri izlasku putnik na tabli vidi koliko treba da plati. Automat za plaćanje prima samo sitan novac i automatski provjerava da li je iznos odgovarajući. Treba li uopšte reći da u autobusima postoji mašina koja sitni novac?

Japanski gradovi nalik su jedan drugom. U onim većim moderne staklene zgrade pokazuju koliko je duh Zapada uticao na japansku arhitekturu. Oni manju puni su specifičnog šarma autentičnog Japana. Gdje god da se nađete u Japanu srešćete ljude koji su ljubazni, pristojni i uvijek voljni da pomognu. Ne možete se izgubiti, Japanci će uvijek poći sa strancem do njegovog odredišta, ma koliko daleko bilo. Ne možete biti pokradeni, u Japanu krađa nema. Ne možete biti prevareni, u Japanu ljudi jedni drugima vjeruju. Na kraju, ako nešto od svojih stvari izgubite, pa makar to bio  i novčanik, u Japanu nema razloga za brigu. Naćiće te ga tamo gdje ste ga ostavili ili u najbližoj policijskoj stanici.

Za stranca u početku je začuđujuće koliko se Japanci klanjaju kad god se zahvaljuju, koliko paženje poklanjaju svakom razgovoru sa drugim čovjekom. Kada, recimo, kupujete u prodavnici i date novac nonšalantno kako to u Evropi radimo, Japanac se neće zbuniti, iako je očekivao da novac predate sa naklonom. On će, bez obzira što je to očigledno, reći koji je iznos koji ste mu dali, ponoviti šta ste uzeli i koliko to košta, a onda koliko treba da bude vraćeno. Kusur ćete dobiti uz naklon i osmjeh, i naravno neizbježno "arigato gozajmas", što na japanskom znači "hvala najljepše". Svaka, pa i najmanja, kupovina u Japanu je pravo zadovoljstvo. Ono što ste odabrali, bez obzira što nije poklon, biće zapakovano kao da jeste, pažljivo, sa mašnicom. U Tokiju sam imala nekoliko divnih iskustava koja ću pamtiti čitavog života. Nakon jedne kupovine, uz mašnicu i nebrojeno osmjeha i zahvaljivanja, prodavačica nas je ispratila do vrata, noseći pri tom kesicu umjesto mene, da se ne mučim. A tek kupovina cipela u centru grada! Ljubaznost prodavačice je bila fascinantna, a njena usrdnost da pomogne neizmjerna. Kada je donijela par cipela koji bi po broju trebalo da mi odgovara, bukvalno je pala na koljena i sagla se da mi cipele obuje. Jasno je da sam bila toliko dirnuta da nisam uopšte razmišljala o tome koliko (stotina evra) te cipele koštaju. Takav tretman mušterija vidjela sam samo u Japanu i sumnjam da ću igdje drugo. U prodavnici sportske odjeće, kad sam, uobičajeno kako to inače svi radimo, ušla u kabinu za probu, prodavac je napravio bolan izraz, uvio ramena, zatvorio oči... Grč na njegovom licu nedvosmisleno mi je govorio da nešto krupno nije u redu. Sjetila sam se – zaboravila sam da izujem patike ispred kabine (nisam ni pomislila da je to potrebno uraditi), a on je jadničak tražio način da mi to kaže, a da me ne uvrijedi.

Prirodno je da takvo ophođenje utiče na svakog normalnog čovjeka, pa sam se tako i ja posle nekoliko dana klanjala, smiješila i zahvaljivala na japanskom. No, kad sam u jednom trenutku odlučila da konačno, posle više dana odlaganja, probam kolačić od kestana (u Japanu se mogu naći brojni proizvodi sa ukusom kestena), zamalo me dugo skupljana volja nije potpuno prošla dok sam čekala da mi kolač bude predat. To je bilo samo jedno parče, ne čitav kolač, ne torta, i to parče koje sam željela da pojedem na licu mjesta, a ceremonija je ipak bila u potpunosti ispoštovana: celofan, mašnica, kesica, naklon, osmjeh, zahvaljivanje, kusur ... i na kraju konačno kolačić u mojim rukama!

Od Tokija do krajnjeg juga i nazad

Od Tokija do Osake, drugog po veličini grada u Japanu udaljenog oko 500km, stiže se za nešto više od 2 sata. Naravno, Šinkansenom! U Osaki, prvom gradu koji smo posjetili na našem putovanju, već se primjećuje ono što je uočljivo u cijelom Japanu - kontrast i suživot modernog i tradicionalnog. Na prvi pogled to se vidi u arhitekturi - dvije najznačajnije tačke u tom gradu za nas su bile moderna Umeda Sky zgrada opservatorije i dvorac Osaka-jo. Nedaleko od zamka smo zatekli i kendo borce, učesnike nekog lokalnog takmičenja. U Japanu se u zatvorene prostore ulazi bez obuće. Tako je bilo i te prve večeri u Osaki, u restoranu gdje su nas služile djevojke obučene u kimona. Raznovrsni ukusi, izabrani samo na osnovu slike u jelovniku, bili su pravo uživanje za gurmane uvijek raspoložene za nove ukuse.

Nakon Osake posjetili smo Hirošimu – grad koji pamti, ali ni po čemu ne pokazuje da je nekada bio žrtva atomske bombe. Samo jedna zgrada, u kojoj se nalazila lokalna bolnica, ostala je do danas ista kao i nakon eksplozije bombe. Naime, eksplozija se desila u vazduhu na visini od 580m, baš iznad bolnice, pa kako se plamen širio ciklično unaokolo, samo bolnica nije nestala sa zemlje. Memorijalni park mira i muzej evociraju priču o stravičnom danu kada je, ne samo Japan, nego čitav svijet doživio prekretnicu. U memorijalnom centru nalazi se zvono mira koje se oglašava svake godine 6. avgusta tokom obilježavanja godišnjice nesreće koja je prvo zadesila Hirošimu. Iskoristila sam priliku da i ja zazvonim tim zvonom, da uključim svooju želju u svjetski entuzijazam za mir.

Za manje od minut vremena tog dana 1945. godine odigrala se kataklizma, a grad star 500 godina iščezao je u čudovišnom bijelom oblaku zajedno sa sedamdeset hiljada ljudi. Prolaznici koji su se nalazili u blizini udara samo su vidjeli jak bljesak, posle kog su bili trenutno sprženi u ognju od nekoliko miliona stepeni celzijusa. Vatrena kugla prečnika nekoliko kilometara spalila je zgrade, parkove i mostove Hirošime, a potom je struja vazduha usisala prašinu i drugi materijal sa tla, stvarajući karakteristični oblak u obliku pečurke koji se podigao do visine od 12 kilometara. U muzeju se mogu vidjeti grad prije i posle tog kritičnog minuta, replika bombe i tijela ljudi sprženih u pokretu.

Iako su nas učili da je atomska bomba bačena da bi se okončao rat, u muzeju piše drugačije. Naime, već je bilo očigledno da Japanci gube rat, trebalo je samo ubrzati njihov poraz. Dogovor predsjednika Amerike, Velike Britanije i Rusije bio je da, ako Japanci ne kapituliraju, Rusi uđu u Japan. Da bi to spriječili, Amerikanci su odlučila da bace atomsku bombu. Nije to bila nužda da se rat okonča, već izbor Amerikanaca da osiguraju sopstvenu dominaciju! Danas je Hirošima moderan grad kojeg jedino natpisi na japanskom jeziku razlikuju od nekog zapadnog grada. Čitav grad je uređen, sve odiše mirom, na ulicama je mnogo biciklista... Uz sav taj mir i ljeportu, teško je neprimijetiti, baš tu u Hirošimi, Mekdonalds restoran, najbanalniji dokaz američke pobjede.

U blizini Hirošime nalazi se ostrvo Itsukušima, dio Setonaikai nacionalnog parka, koje se najčešće prepoznaje po Itsukusšima tori. Ova kapija čest je motiv na razglednicama, jer je tokom plime do određenog nivoa u void i taj prizor djeluje nestvarno. Kad se voda povuče kapija ostaje u pijesku i tada posjetioci dolaze da požele nešto i u njene stubove zakače novčić za ispunjenje svoje želje.

Tek putovanjem kroz Japan moguće je upoznati drugo lice ove zemlje, ono manje poznato, a ljepše nego što se može pretpostaviti. Treking u predjelu aktivnog vulkana Sakuradžima, nacionalni park Aso u kojem je takođe vulkan, šetnja po kraterima i hodanje po ohlađenoj lavi potpuno su novo iskustvo. Pejzaži na planini Aso ostavljaju bez daha. Japanske Alpe još su jedan način da se uvjerimo da ova zemlja, za koju je prva asocijacija tehnologija i elektronika, ima neslućene prirodne ljepote.

Gotovo u svim mjestima u Japanu postoje tradicionalna kupatila sa izvorima tople vode "onseni". Odvojeno žene i muškarci kupaju se u ljekovitoj vodi, toploj i hladnoj, ponekad i u blatu koje ima ljekovita svojstva. Užitak na kraju rezervisan je za saunu. Generalno, Japanci mnogo vode računa o zdravlju. Bilo koji izostanak sa posla je nepoželjan, dozvoljen jedino u slučaju krajnje nužde, pa radi preventive oni redovno posjećuju onsene. O tome koliko je svijest o velikom broju ljudi na malom prostoru razvijena govore i maske na licima Japanaca. Da bi zaštitili sebe od virusa i bakterija, a posebno da bi zaštitili druge od sebe, i u slučaju najmanje prehlade Japanci nose maske na svim javnim mjestima. Nije nepristojno nositi masku čak i kad sa nekim sjedite za stolom. Naprotiv, to se smatra odrazom povišene kulture.

Tradiciju zemlje upoznavali smo postepeno, od grada do grada, obilazeći nekoliko najznačajnijih zamkova – Himejii, Kanazawa, Matsumoto. U ovom poslednjem dočekao nas je ljubazan vodič koji radi kao volonter, a koji nas je sa puno entuzijazma proveo kroz zamak i ispričao nam interesantnu priču. Govorio je na tečnom engleskom i time dodatno zaslužio sve naše simpatije. Jer, u Japanu veoma mali broj ljudi govori engleski (ili bilo koji drugi strani) jezik. Nevjerici nije bilo kraja u nekoliko navrata. Jednostavno, Japanci se osmjehuju, pokušavaju da razumiju, ali uz sve napore oni samo mogu da ponove neku internacionalnu riječ, ali ne i da shvate njeno značenje. Zamislite kako izgleda kada se neko smiješi iako pojma nema šta pitate, samo upitnim tonom ponvalja riječ "hotel".

Nezaboravno iskustvo u Japanu je dan na biciklističkoj turi na putu Šimanami Kaido. Ovo je dionica koju čini sistem mostova koji povezuju ostrva smještena na japanskom unutrašnjem moru. Između velikih ostrva Honšu, Šikoku i Kjušu, šest malenih ostrva kao da čine velike spojnice za sedam grandioznih mostova, na stazi dugačkoj 70km što povezuje Imabari i Onomići. Sama staza, a naročito predjeli koji se vide tokom cijelog puta, zaista ostavljaju bez daha. Most Korušima Kaikjo, koji izgleda kao Golden gejt u bijelom izdanju, spada u one najljepše u ovom sistemu, mada su svi mostovi moderni i na svoj način atraktivni. Teško je opisati bujicu zadovoljstva i adrenalin koji nastaje tokom ove ture. Mostovi, more, pogled na ostrva, mala mještasca pored puta, uzbrdice i padine, lokalne zabave ... Sve zajedno čini ovaj dan jednim od onih nezaboravnih. Posebna je pogodnost to što se bicikla iznajmljuju na jednom kraju, a moguće ih je vratiti na drugom ili na nekom od 12 terminala tokom puta. To turistima daje izbor - mogu se zaustaviti bilo gdje tokom puta, vratiti bicikl, a odatle nastaviti dalje autobusom. Još jednom smo se uvjerili da je u Japanu sve do najsitnijeg detalja isplanirano, da se za sve tačno zna kada, kako i zbog čega.

Putovanje kroz Japan ne bi se moglo zamisliti bez obilaska nekoliko botaničkih bašta. Kenroku u Kazanavi i Korakuen u Okajami jedne su od najljepših. Iako sam i ranije gledala japanske bašte (posebno mi je draga ona u Buenos Airesu), vidjeti ih upravo u Japanu ne može se porediti sa nekim drugim iskustvom. Tu, u zemlji gdje je nastala ljubav prema bonsaiju, gdje se mir i sklad sa prirodom uzdižu do najviših visina kojima se stremi, baš tu i vazduh i atmosfera, i boje i ljudi, sve drugačije izgleda. Uređeni pejzaži odišu minimalizmom, nema vodoskoka niti atrakcija zapadnjačkog tipa. Tu se čovjek spaja sa prirodom najviše koliko je to moguće. Zato su mi u sjećeanju najdrži susreti sa japanskom dječicom koju sam sretala dok su bila u šetnji sa roditeljima. Od prirode odvojene ovdje su bile samo slike izrađene od suvog bilja, naravno sa japanskim motivima.

Svašta čovjek može iskusiti i doživjeti na putovanju kroz neku zemlju iduću putevima izvan uobičajenih turističkih ruta. Samo tada, čini mi se, moguće je ostvariti istinski kontakt i sa ljudima i svim drugim što jednu zemlju čini posebnom. Vožnja lokalnim autobusom, šetnja, trgovina na pijaci ... sve odaje duh jednog naroda. Tek obrok u restoranu u kojem nema turista i u kojem su gosti uglavnom iz susjedstva ima pravi autentičan ukus. I atmosfera i sve drugo što čini to vrijeme ima posebnu draž. U Japanu to znači nekada jesti sjedeći skrštenih nogu na podu, a isto tako ponekad ne biti potpuno siguran šta je sve u tanjiru. Od svega toga, onako usput, naiđe da se proba: sladoled sa ukusom zelenog čaja ili vasabija, pohovani tofu, kari kuglice, razni slatkiši, okonomijaki... Okonomijaki su japanske palačinke, koje se prave i služe na vrelom limu koji je oblika stola. Dio po dio palačinke se odvaja u tanjir, a preostalo ostaje toplo. Okonomijaki znači ono što se želi (okonomi) pripremljeno grilovano ili kuvano (jaki). Ove palačinke, koje se ponekad upoređuju sa omletom, mogu biti sa povrćem, mesom, ribom ili plodovima mora, a dodaju se još jaja, kupus, luk, razni sosovi itd.

Jedna od mnogih stvari koje nam dolaze iz Japana je vasabi. Posjetili smo jednu vasabi farmu, gdje smo se upoznali sa načinom uzgajanja ove biljke. Svaki njen dio, korijen, stabljika i listovi, Japanci koriste za pravljenje raznih dodataka jelu. Nama je najpoznatija vasabi pasta koja se služi kao dodatak uz suši, a pravi se od korijena. Od stabljike i listova prave se razni proizvodi koje Japanci sa ponosom i zadovoljstvom izlože kako bi ih potencijalni kupci mogli probati.

Japan je zemlja sa 120 miliona stanovnika, u kojoj je prostor veoma ograničen. To se prilično osjeti u hotelima srednje kategorije u kojima se posebno vodilo računa o ekonomičnom korištenju prostora. Tako su sobe male, a kupatila minimalna. Osjećaj klaustrofobije neizbježan je u kupatilima u kojima je sav intventar smješten u prostoru čija širina nije veće od raspona ruku. Tradicionalni japanski hoteli riokan imaju veće sobe i zajednička kupatila, male onsene. Spavanje u njima je na matama, na podu, ali to je čak i prijatnije nego u običnim hotelima. Potpuno novo i jedinstveno iskustvo bilo je spavanje u budističkom hramu. Sobe su nalik na one u hotelima riokan, s tim što su veće i u njima se može smjestiti više ljudi. Na podu su prostirke na kojima se spava, sobe su pregrađene samo papirnim paravanima sa drvenim okvirama. Laki materijali, šum sa svakim korakom, izostanak velike buke, bašta oko hrama, oltar pod istim krovom, sve to zajedno čini savršen sklad i mir. Veče i noć koji se pamte!

Kjoto – centar religije i tradicije

Nekadašnja prestonica Japana, možda najinteresantniji grad u ovoj zemlji, je Kjoto. Moderan, sa visokim staklenim zgradama, neonskom rasvjetom, nebrojeno automobila na ulicama, ovaj grad skriva iza zidina fantastične ljepote. Tu se nalazi oko 2000 hramova, 1600 budističkih i 400 šintu, zen bašte, oblast u kojoj žive gejše, kuće samuraja...

Zen bašte sa kamenjem koje potiču iz srednjovjekovnog Japana simbol su jednostavnosti i spokoja. Vjerovatno najpoznatija je bašta koja okružuje hram mirnog zmaja (Ryoan-ji), veličine teniskog terena i izvrsne ljepote. Za ovu baštu kažu da je moćna i posebna, da ima pravi Zen budistički pejzaž savršen za dostizanje duboke meditacije. Šintu hram hiljadu kapija (Fušimi Inari Taiša) posvećen je Inari, bogu pirinča, sa mnogo statua lisica koja se smatraju glasnikom ovog boga. Iza glavne zgrade nalaze se dva paralelna niza crvenih kapija, od kojih je svaka donirana od strane pojedinaca ili kompanija. Scena iz filma "Memoari jedne gejše" u kojoj mala djevojčica mašta i dolazi da se moli da jednog dana postane gejša, pri tom bacajući jedini novac koji je imala, snimane su u ovom hramu.

Hram Kinkaku ili Zlatni paviljon, zgrada prekrasnog ambijenta i intimnosti, kultno je mjesto svakog Japanca. Remek djelo budističke arhitekture, spalio je 1950. godine sveštenik Mizogući opsjednut njegovom ljepotom koju nije mogao da dostigne. Japanci su ubrzo obnovili zlatni paviljon, a jedan od najboljih književnika Jukijo Mišima napisao je knjigu "Zlatni paviljon" koja je ubrzo postala svjetski hit. Ovaj pisac pripadao je posleratnoj grupi japanskih književnika buntovnika, pomalo izgubljenih u psihičkom vakumu nakon rata. Ubio se 1970. godine na način koji je uzdrmao Japan i odjeknuo u cijelom svijetu – izvršio je samoubistvo na tradicionalan samurajski način. Odabrao je sepuku ili harikiri, odnosno paranje sopstvene utrobe da bi okončao život. Zlatni paviljon tako danas živikroz dva remek djela – obnovljeni hram i Mišiminu knjigu. Jer i knjiga je postala remek djelo, autora nevjerovatnog talenta, koji je između ostalog bio pisac, glumac, režiser, atleta, dirigovao sinfonijskim orkestrom, upravljao mlaznim avionom.

Veoma interesantan je i Kijomizu (Čista voda) hram, najpoznatiji po drvenom balkonu koji je bio kandidat za jedno od sedam novih svjetskih čuda, kojifascinira time što je čitava njegova drvena konstrukcija napravljena bez korištenja jednog jedinog eksera. Kjoto je grad prepun hramova, koji su i nalik jedan na drugi, a opet svi različiti. Sigurno je dodatno zadovoljstvo kod nas izazvalo to što smo ih obilazili vozeći se biciklima od jednog do drugog, gledajući sve oko sebe direktno, a ne kroz staklo autobusa kako obično turisti rade. Tako su i bambusova šuma i prolaz kroz nju za nas imali gotovo magijski značaj.

Iz Kjota brzo se stiže do Nare, prve japanske prestonice. Osam hramova, svetišta i ruševina u Nari, palata i prastare šume svrstane su na UNESCO listu kulturne baštine. Prema legendi mitološki bog Takemikazući stigao je u Naru na bijelom jelenu kako bi zaštitio novoizgrađeni glavni grad. Od tada se jeleni smatraju nebeskom životinjom koja štiti grad i državu. Pitome srne lutaju gradom, posebno u Nara Parku. Prodavači prodaju šika sembeji (jeleni-keks) za posjetitelje, tako da se može uživati u hranjenju jelena. Poseban doživljaj u Nari je vožnja u rikši. Vješt vozač bez muke može da povuče i poveći teret. Tajna je u uglu pod kojim se vuče, a možda i u specijalnoj obući koju ima, nalik na čarape sa prostorom za svaki prst posebno.

Ulasci u hramove, statue bude i drugih budističkih i šintu svetinja, gledanje provlačenja kroz drveni stub koji za onog koji uspije da se provuče znaći sreću, izvlačenje papirića koji proriče sudbinu, samo su djelić svega što možete iskusiti otkrivajući tajne ove magične zemlje. Interesantno je da najviše posjetilaca zamkova i hramova u Japanu čine zapravo sami Japanci. Ni u jednoj drugoj zemlji nikada nisam srela toliko školskih grupa koje obilaze znamenitosti svoje zemlje. Ovo je samo jedan od mnogo primjera koliko su Japanci ponosni na svoju istoriju, tradiciju i na to što jesu.

Prolazeći kroz Kjoto na biciklima usput smo gledali kako izgledaju ulice van centra grada, u kojima žive obični ljudi. Prosto je nevjerovatno koliko malo prostora zauzimaju te kuće. Iako je ispred svake od njih parkiran bar jedan automobil, kuća nije mnogo šira od njega. I obično su sve kuće na dva sprata. To je život jedne prosječne japanske porodice. Kažu, u to nisam imala priliku da se uvjerim, da u japanskim kućama caruje nered. Da li zbog premalog prostora ili prevelikog reda spolja koji treba kompenzirati opuštenošću u sopstvenom prostoru, ostalo je nepoznato za nas. Japanci ne vole da govore o takvim stvarima strancima i veoma je teško izgraditi odnos u kojem bi se oni više otvorili.

Japanska tradicija nalaže skromnost, poštovanje drugoga i dobrobit društva kao najviši cilj. U Japanu je krađa užasan grijeh. Mnogo je manji počiniti samoubistvo. To se na neki način smatra i dobrim djelom, u smislu da se porodica i društvo oslobode slabog pojedinca. Dakle, samoubistvo se ohrabruje jer je bolje biti mrtav nego ne biti od koristi zajednici. To je jedan od razloga zbog kojih je Japan zemlja sa najviše samoubistava. Posmatrajući obične ljude pokušala sam da zamislim kako izgleda život prosječnog čovjeka. Uz sav red, ekonomski razvijenu zemlju i privilegije zajednice mislim da Japanci nemaju puno razloga da budu srećni. Neizbježan je utisak da je u Japanu sve podređeno ljudima, ali ništa čovjeku.

Duh starog Japana, gejše i samuraji, sve to oživi u Kjotu. Dok šetate ulicom naslućujete iza vrata tradicionalnih restorana paralelan skriveni život gejši kojih još ima u Japanu. Uvijek treba naglasiti da gejše nisu ljubavnice. To su inteligentne, obrazovane osobe koje sviraju nekoliko instrumenata, plešu. Njihov posao je da ugode Japancima, da ih zabave, spremaju im čaj, vode intelektualne razgovore i budu duhovite. Za taj posao školuju se od šeste godine. Na ulicama japanskih gradova danas ih je gotovo nemoguće vidjeti, osim u Kjotou. Obučene su u tradicionalnu japansku nošnju, sa teškom šminkom na licu koja sadrži bijeli puder, vosak i neku vrstu paste. Japanci ponekad za gejše, koje znaju da im ugode, da ih zabave ili opične svojim pričama, plaćaju i po nekoliko hiljada dolara za veče. Platiti za veče (ne noć) provedenu sa gejšom stvar je društvenog prestiža i pripadnosti klasi, a ne novca.

Sujevjerje u Japanu je veoma izraženo. Broj četiri se smatra nesrećnim jer se izgovara isto kao riječ "smrt", pa često u zgradama nema sprata numerisanog ovih brojem, posle trećeg naredni je peti. U Japanu se vjeruje da sreću donose mace i žabe. Posebno su slatke one mace koje se same klanjaju i mašu. Darma – lutka sreće, simbol je istrajnosti i nadvladavanja svih teškoća. Darma je, po vjerovanju, neko sposoban da bar sedam puta padne, ali i osam puta ustane. Običaj je da kada nešto poželite darmi ucrtate jedno oko. U slučaju da se želje zaista ostvari docrta se i drugo. Zelenih žaba ima u svim prodavnicama suvenira, napravljenih od najrazličitijih materijala, ponekad sa nekon namjeoma. Tradicionalne radnje prodaju zeleni čaj, japanske slatkiše i suvenire. Radnje sa suvenirima obiluju lepezama, suncobranima, raznim lutkama. Ipak, nisam uspjela da nađem neke posebne suvenire koji bi mi se baš dopali, a da ne izgledaju kičasto i jeftino.

U zemlji sa najstarijim ljudima svi najviše brinu o djetinjstvu. Mace, mede, nasmijani dječaci i djevojčice, svaka vrsta veselog šarenila vidi se na svakom koraku. Čak i upozorenja da nešto nije dozvoljeno na slikama imaju djecu. Zato nije neobična opšta popularnost japanskih stripova, čuvenih mangi. U Kjotu se mange izučavaju na fakultetu, kome pripada i muzej mangi, carstvo ljubitelja stripova. I Mange i anime (crtani filmovi pravljeni na osnovu mangi) nastali su iz tradicije kamišibaija, uličnih pripovjedača koji obilaze komšiluke na biciklu i djeci koja od njih kupe bombone pričaju fantastične priče uz pomoć ovih crteža.

Kjoto je grad koji u potpunosti spaja tradiciju i moderno. Centar grada sa visokim zgradama i skuposjenim prodavnicama drugo je njegovo lice, suprotno onom tradicionalnom. Relativno nova željeznička stanica, napravljena prije petnaest godina, pravi je biser među objektima slične vrste. Prostrana, moderna, sa puno prodavnica, restorana i drugih sadržaja, na višim spratovima ima galerije, bioskope, parkove i koncertne prostore. U njenom sastavu je i hotel, a sama njena visina i arhitektura čine je privlačnom za oko svakog posjetioca.

Tokio i moderan Japan

Poznato je su Japanci vrijedni, disciplinovani i odgovorni. Da li je to razlog uspjeha koji je postigla njihova zemlja? Djelimično da. Ipak, ono što je doprinijelo razvoju su timski rad, požrtvovanost i duh harmonije. Japanci grade karijeru isključivo u jednoj firmi. Još kao studenti dobijaju stipendije i počinju sa praksom. Po završetku studija nastavljaju da rade u firmi koja ih je stipendirala i tu ostaju do kraja radne karijere. Napreduju isključivo prema svojim sposobnostima i mogu biti otpušteni jedino ako naprave nešto skandalozno. Pomisao na promjenu posla do skora se smatrala za jeres. Uticaj zapadnjačkog kapitalizma mijenja ove običaje i praksu, pa danas već dolazi do otpuštanje, ali i prelaska iz jedne kompanije u drugu. U Japanu uglavnom rade muškarci, dok su žene posvećene porodici. I ovo se mijenja u modernom vremenu, pa žene sada sve više rade.

Izgleda nevjerovatno, ali Japanci provode na poslu suviše neefikasno iskorištenog vremena, ne napuštajući radno mjesto dok šef ne ode. A šef čeka na svog šefa. I tako dok lanac svih šefova ne ode s posla, službenik ostaje do kasnih večernjih sati, do 10 ili 11. To značajno određuje život ljudi, koji nemaju slobodnog vremena za sebe i porodicu. Supružnici se sreću pred spavanje, a rastaju rano ujutru. Kada se muškarac penzioniše dešava se da muž i žena otkriju da se zapravo i ne poznaju. Neki ljudi odlučuju da uštede svakodnevno vrijeme putovanja samo da bi prespavali kod kuće, pa tokom radne nedelje ostaju u Tokiju. Tamo nemaju iznajmljen stan, to bi bilo previše skupo, pa žive u hotelima - kapsulama.

Iako u Tokiju nije lako naći kapsula hotel koji prima žene (jer su oni namijenjeni zaposlenim muškarcima) imala sam tu sreću da na jednu noć isprobam kako izgleda prespavati na takvom mjestu. Sve prostorije su zajedničke – kupatila, mini kuhinja, ormarići za stvari koji se zaključavaju ... Sav lični prtljag mora se ostaviti van prostorije sa kapsulama. A unutra... Uska i dugačka soba bez prozora, sa obje strane dva reda kovčega (kapsula) poređanih jedan uz drugi cijelom dužinom. Prvi utisak - kao u mrtvačnici! Kapsula je široka i visoka jedan, a dugačka dva metra. To je prostor namijenjen isključivo da se u njemu prespava. Unutra je lampa, TV, radio, alarm... I uopšte nije tako malo prostora, ako se zna da tu treba samo prespavati.

Japanci sve rade planski i kako treba. Trotoari u svim gradovima su podijeljene između pješaka i biciklista, a pravilo je da se pješaci uvijek kreću lijevom stranom. Ukoliko stranac napravi grešku i krene suprotnom stranom, Japanac će zastati zbunjen. Oni nisu navikli na izlazak iz predviđenog okvira. Kada, na primjer, izuvaju cipele pred vratima, što se radi uvijek i svuda, onda ih ostavljaju tako da su pri izlasku cipele okrenute prema vani, odnosno uvijek namještene tako da se mogu odmah obuti. I kad već pominjemo cipele – Japnke vole da nose cipele sa visokom štiklom, a srela sam mnogo njih koji imaju prevelike cipele. Hodanje na visokim potpeticama u prevelikim cipelama izgleda grotesno. Nismo uspjeli da saznamo zašto Japanke to rade, jedna od pretpostavki je da žele vizuelno produžiti svoja, inače veoma mala, stopala.

Gotovo svi Japanci imaju hobi. Za njih to znači apsolutnu posvećenost u slobodnom vremenu. Hobijem se bave kao i svim drugim, sa puno strasti, planski i temeljno. Ako je to skupljanje ploča, onda to znači nabaviti sve ploče koje se odnose na određeni period ili temu hobija koje su ikada izdate, biti istrajan i temeljan tako da su sve police od poda do plafona popunjene. Japanci vole elektorniku, to je lako i pretpostaviti i vidjeti. Mahom izgleda kao da je jedan od modernih uređaja najbolji prijatelj svakog Japanca. Na ulici, u autobusu, u metrou, čudno je ako Japanac nema slušalice na ušima ili mobilni u ruci. WiFi internet u Japanu, na moje ogromno iznenađenje, nije dostupan sem u nekoliko mjesta namijenjenih turistima (restoranima, voznim ili autobuskim stanicama). Razlog je jednostavan – naprednija tehnologija mobilnih mreža koja se koristi u ovoj zemlju uključuje brzi internet, tako da nema potrebe za dodatnim internetom na javnim mjestima.

Od svih tehnoloških čuda u Japanu, jedno je ipak posebno. Ranije, slušajuci druge kako mi govore o blaženom iskustvu, mislila sam kako je banalno da uopšte pominju WC šolju i uspomene na nju. A onda sam se sama uvjerila: WC šolje u Japanu, kao uostalom i sve u ovoj zemlji, potpuno su podređene konforu korisnika. One imaju ugrijanu dasku, same podižu poklopac, same puštaju vodu, a imaju i dodatnu tablu sa komandama – za ispiranje u nekoliko položaja, sa funkcijom bidea, podešavanjem jačine mlaza i temperature vode. Neke čak imaju i muziku. Zamislite WC šolju sa uputstvom za korištenje! Moram da priznam da je iskustvo jedinstveno!

Generalno, u Japanu ima jako puno automata. Na svakom ćošku nalaze se mašine sa sokovima i raznim vrstama kafe, ponekad sa cigaretama ili čak toplim obrocima. Automati koji govore, naravno na japanskom, toliko su česti da se posle nekog vremena stranac navikne na buku (jer tako nama zvuči to što govore na japanskom) koju oni prave. Za Japance zabava su Paćinko automati, zgrade na nekoliko spratova koje liče na zabavni park. U prizemlju su automati poput onih u klubovima u Evropi, ali koji rade na drugačijem principu jer klađenje u Japanu nije dozvoljeno. Igra se sa kuglicama koje se ne mogu zamijeniti za novac, a onda se kuglice razmjenjuju na posebnim lokacijama. Na ostalim spratovima su razne mašine za zabavu, video igre i automati poput onih u luna parkovima. Na samom vrhu nalaze se karaoke sobe, gdje se često organizuju zabave ili porodična okupljanja, jer su karaoke omiljena zabava Japanaca svih uzrasta.

Hrana u Japanu veoma je raznovrsna, a opet mnogo drugačija od svega poznatog. Suši je samo jedan segment iz obilja specifičnih jela, iako najpoznatiji van Japana. Restorani sa nekoliko stolova i šankom iza koga kuvar sprema različite oblike pirinča i svježe ribe, koristeći majstorstvo, iskustvo i posebne noževe za svaku ribu, doživljaj je bez kojeg se ne može reći da ste posjetili Japan. Ipak, podjednako često Japanci jedu supe sa makaronama, ribu, morske plodove, jela od pirinča, kombinacije slatkih i slanih ukusa. Za obrok se obično uzima više jela u manjim porcijama. Neki Japanci kod kuće uopšte nemaju kuhinju, već se hrane isključivo vani. Zato ima puno prodavnica brze hrane. Poznati su marketi kojih ima skoro na svakom ćošku (Family Mart) i u kojima su pripremljeni mali obroci. U njima se mogu kupiti interesantni trouglovi napravljeni od pirinča, sa dodatkom u sredini povrća, ribe ili mesa, obmotani algama. Da bi alga ostala razdvojena od pirinča sve ovo je upakovano u celofan na specijalan način. Tako je i otvaranje specijalno – treba slijediti korake po redosledu i pravcu navedenom na pakovanju - kao u nekoj slagalici!

Često u Japanu stranac ne zna šta da odabere za jelo, jer prosto ne zna značenje naziva, niti od čega se ono sastoji. Pomoć u izboru su jelovnici sa slikama. Ipak, najbolje je to što restorani prikazuju jela napravljena od plastike. Pred vratima ili u izlogu postavljena su jela koja izgledaju potpuno nalik na stvarna. Fascinantno je kako ta plastična hrana izgleda privlačno, prosto izaziva da je čovjek dotakne i da se uvjeri da su supa, jaje, špagete, riba, slatkiši … zaista od plastike. Pa čak i tiramisu!

U Japanu se koriste tri pisma: kandži (preuzet iz kineskog) za japanske riječi; hiragana - slogovno pismo za riječi za koje ne postoje kandži znaci ili kandži nije poznat onome koji piše; i katagana - takođe slogovno pismo koje se koristi za riječi stranog porijekla i neke posebne japanske nazive. Nije samo alfabet drugačiji, već i način pisanja. Gledala sam knjige koje su pisane odozgo nadolje, a ne slijeva udesno, u kojima se strane okreću slijeva na desno, odnosno iz našeg ugla gledano od kraja ka početku. Nikada, ni u jednoj zemlji, čovjek se ne osjeća toliko nesposoban da shvati bilo šta od napisanog kao u Japanu. I to je iskustvo, naročito za Evropljane koji na osnovu engleskog, latinskih ili slovenskih korijena riječi, mogu makar nešto da razumiju u gotovo svakoj zemlji.

Tokio, po nekim najveći grad na svijetu, metropola je koja me je najviše asocirala na Njujork. Visoki stakleni soliteri, centar grada sa ulicom Ginza koja je poput njujorške Pete avenije, luksuzne prodavnice, sve ono što čini metropolu može se vidjeti ovdje jednako kao i u bilo kom gradu na Zapadu. Gužva i žurba na stranicama vozova i metroa, ali i na pješačkim prelazima. Posebno je impresivna raskrsnica Šibuja na kojoj se zeleno svjetlo na semaforima pali istovremeno za sve pješake. Tada sa svih strana krene rijeka ljudi, prelazeći ulicu po obodima raskrsnice, ali i dijagonalno. Sve izgleda kao neka velika osmosmjerka. Nedaleko od strogog centra grada, izdvojena od gradske vreve, okružena parkom i zelenilom, nalazi se carska palata. Monarh poslednje carevine na svijetu oličenje je skromnosti i nepojavljivanja u javnosti. Carska porodica u palati živi u miru i u skladu sa prirodom, iako su na samo par stotina metara locirani visoki soliteri.

Najveća riblja pijaca na svijetu nalazi se u Japanu. Doživljaj je vidjeti najraznovrsnije vrste ribe, ogromna tunjevine, prisustvovati jutarnjim aukcijama kada se prodaje tek olovljena riba ... A još je ljepše probati neke od tek pripremljenih morskih specijaliteta. U blizini nalaze se male prodavnice koje pripremaju specijalitete od svježe ribe. Tu sam jela najbolju jegulju spremljenu na roštilju sa nekim, meni nepoznatim, japanskim sosevima.

Tokio, poznat kao jedan od najskupljih gradova na svijetu, sa pravom nosi taj epitet. Moj utisak je da je Japan inače skupa zemlja, cijene su skoro dva puta veće nego u Srednjoj Evropi. Kvadrat stana za prodaju u Kjotu koštao je oko 10 hiljada evra, a u centru Tokija na jednom oglasu traženo je 60 hiljada evra! Kažu da cijene kvadrata u centru Tokija u najprestižnijoj zgradi, koja se iz nekog razloga svake godine mijenja, nekada dostiže i 100 hiljada dolara!

Karakteristično samo za Tokijo su hoteli ljubavi, sa posebno uređenim sobama i romantičnom atmosferom. Oni nisu namijenjeni prostituciji, već parovima ili supružnicima koji žele da provedu intimne trenutke u novom i drugačijem prostoru. Interesantno je da se sobe izdaju na sat ili na noć, a cijena su niže nego u regularnim hotelima, pa ih nekada turisti koriste kako bi uštedjeli plaćajući jeftiniji smještaj. U Tokiju postoje hostese, djevojke na ulicama koje posjećuju ljudi nakon posla, radi druženja i opuštanja. Posebno se naglašava da se ne radi o prostituciji, već o druženju u restoranu gdje klijent plaća piće i jelo. Ostalo je stvar dogovora. U jednom dijelu Tokija na ulicama stoje i muškarci koji rade sličan posao, samo što oni zabavljaju dame. Moram priznati da nikada nešto slično nisam vidjela. Ovi mladi ljudi izgledaju previše mladi (pitali smo se da li su punoljetni), mnogo našminkani, ponekad ofarbani u plavo, a nerijetko imaju i operisane oči kako ne bi izgledale kose. Reklame i katalozi muških i ženskih hostesa nalaze se na svijetlećim tablama na ulicama, ali i u časopisima.

Toliko je drugačijeg, posebnog, jedinstvenog u Japanu. Svako ko je otvoren, spreman da sazna, da uči, u Japanu će naći toliko toga što može pozitivno uticati na njegov život. Nekoliko ljudi, među kojima sam i ja, zadovoljno je lekcijama iz tačnosti koje su nam bile nametnute. Ukoliko nakon ovog putovanja budem uspjela da svuda i uvijek stižem na vrijeme smatraću da je ova zemlja ispunila svoju učiteljsku misiju. Ali, to ne znači da više neću otići u Japan. Naprotiv! Unaprijed se radujem ponovljenim iskustvima, kao i otkrivanju novih. Možda i upoznavanju sa robotima za koje se očekuje da će biti dio svakod domaćinstva i pomagati u kućnim i drugim poslovima. Za sada znam da već imaju robota koji pravi okonomijaki palačinke, potpuno sam. A sigurno je da ću se vratiti da istražim mnogo preostalog - u zemlji ikebana, origamija, sumo rvača, zen budizma, haiku poezije, kabuki teatra ...

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje:
https://picasaweb.google.com/118387190002143342965/JapanOktobar2012?authkey=Gv1sRgCPv-2qn32oaF7QE     

Blondinka kroz Afriku

Đambo Afrika

Iako sam oduvijek željela da vidim daleke krajeve i druge kontinente nakon boravka u Kairu prije nekoliko godina nisam pomišljala na odlazak u Afriku. Prva misao o tome nastala je dok je moj dragi prijatelj Joerg pričao o svojim impresijama za vrijeme odmora kada je posjetio nacionalni park Kruger u Južnoafričkoj Republici. Spomenuo je da se prije odlaska na takav put treba prethodno vakcinisati. Time je definisao prvi zadatak za mene, jer valjalo se raspitati koje vakcine i kako treba primiti. U Crnoj Gori tada, uz svu svoju upornost, ni nakon sedam telefonskih razgovora nisam dobila valjanu informaciju. Doktorka, koja se čak i ne sjeća kada je poslednji put proučavala Keniju(!), kaže da je preduslov za vakcinaciju da donesem  na uvid zdravstveni karton iz školskih dana! Iako znam kako je komplikovano obaviti bilo koju stvar koja nije masovnog karaktera, toliko komplikacija ipak nisam očekivala. U nekim drugim zemljama potreba da se vakcinišete pred turističko putovanje ne predstavlja problem. Na web strani "zdravi na put" možete dobiti informacije, za bilo koji kontinent i bilo koju zemlju, o obaveznim vakcinama i preporučenim dodatnim tabletama, a isto tako i broj za informacije i zakazivanje pregleda. Na moju sreću ja putujem toliko često da sam mogla vakcinaciju odraditi negdje drugo. Za manje od 5 minuta, na osnovu informacija sa interneta i posle jednog telefonskog poziva, u Ljubljani sam zakazala pregled. To je prvo podrazumijevalo razgovor sa doktorom, koji nije samo proučavao Keniju i Tanzaniju već je i bio tamo nekoliko puta. Dao mi je sva potrebna uputstva, primila sam prvu dozu i moj projekat pod nazivom "Afrika" je i zvanično počeo. No, slučaj je htio da neka druga velika putovanja ipak budu prva. SAD i Južna Amerika zaokružile su moja putovanja po zapadnoj hemisferi. A onda, na putu od zapada prema istoku, došao je red na Afriku.

I zadatak, bolje reći prepreka, kao i pred većinu vanevropskih (vanšengenskih) putovanja, je pribavljanje vize koja je potrebna državljanima Crne Gore. Moj plan je da posjetim Keniju i Tanzaniju i za obje ove zemlje viza je potrebna. Za Keniju viza se može dobiti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici, po istoj proceduri koja je potrebna za britansku vizu. Oni koji su prošli kroz to iskustvo znaju koliko je naporno i neprijatno. Za tanzanijsku vizu nama najbliži konzulat je u Rimu. Nakon provjera, a najviše na bazi velikog ličnog iskustva, odlučila sam da ovog puta idem na put bez viza i da svaku vizu posebno "dobijem" na granici pri ulasku u zemlju.

Afrika južno od Sahare privlači turiste bogatstom životinjskog svijeta i to je glavni razlog njihovog odlaska tamo. Ipak, jedna planina ima magičnu moć privlačenja avanturista. To je Kilimandžaro na kojem se nalazi najviši vrh kontinenta na nadmorskoj visini od 5895m. Hrabrost ili ludost učinili su da i ja budem dio ekipe koja će pokušati da osvoji ovaj vrh. Čitav poduhvat trajaće 6 dana. Uz safari i, kao kompezacija naporima, odmor na Zanzibaru na kraju puta pretstavlja odličan izbor za tronedeljno putovanje. Moje nade da imam par mjeseci za pripreme pokazale su se kao pogrešne. Ljeto na Mediteranu ne daje mnogo vremena za fizičke pripreme. Vrućine odbijaju, more privlači, prijatnost nas čini lijenim. Tako je vrijeme prolazilo, a moje pripreme nisu ni počele.

Pred samo putovanje ostao je najteži dio priprema. Osim 3 nedelje u Africi provešću još 5 nedelja u Evropi. Spakovati se za takvo putovanje nimalo nije lako. Treba spremiti safari garaderobu, planinarsku i toplu za dane penjanja na Kilimandžaro, garderobu za plažu na Zanzibaru. Trebaće mi još i ljetnja garderoba za Evropu, u kojoj će po povratku već biti jesen pa moram imati i nešto toplije. Osim toga treba spremiti stvari neophodne za Afriku: tablete, sredstvo protiv ujeda komaraca, lampu, termos, vreću za spavanje, sapun ... Sve to treba uklopiti u 20kg prtljaga, koliki je trenutni limit koji daju avio kompanije. Zaista izgleda kao nemoguća misija! Iznosim sve što želim da ponesem, a onda jednu po jednu stvar sklanjam po redosledu manje važnosti. Odustajem od mnogih stvari i odlučujem da ovog puta idem napola opremljena za Evropu. Na kraju, ako mi nešto zatreba u Evropi to mogu lako kupiti. Ono za šta ovog puta moram biti potpuno spremna je Afrika! A kad sam sve drugo obavila našla sam vremena za pripreme za Kilimandžaro. Bilo je to tek dva dana pred put. Prvo 5, pa onda 10, a onda u trećem pokušaju čak 35 minuta! Ukupno 45 minuta priprema. Premalo čak i za hrabre poput mene.

Prvi susret sa Afrikom je na aerodromu u Najrobiju, gdje prodavnice suvenira i reklamni panoi  pokazuju da smo na drugom kontinentu. O životu u Keniji mnogi ljudi saznali su iz romana "Moja Afrika" ("Out of Africa") Karen Blixen, Dankinje koja je nekoliko godina živjela i imala farmu nedaleko od  Najrobija. Po ovoj knjizi snimljen je i film sredinom osamdesetih, sa Meril Strip i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Njena kuća danas je muzej koji dolaze da obiđu mnogi posjetioci kada se zateknu u Najrobiju. Najveći dio predmeta u toj kući je originalan i star gotovo 100 godina. Slike iz romana i filma ponovo ožive u samoj kući, na terasi i pri pogledu na sveta brda Ngong.

Kao priperma za pravi susret sa životinjama odlučili smo da posjetimo park sa žirafama. Susret oči u oči, ili bolje reći nos u nos, dao nam je priliku da ih dodirnemo, pomilujemo i nahranimo. Ova dugonoga bića u Africi smatraju domaćim životinjama, a mi smo se uvjerili da imaju razloga za to. Polako počinjemo da komuniciramo intenzivnije sa lokalnim ljudima. Naučili smo pozdrav na svahili jeziku: đambo! Sad već svuda okolo čujemo tu riječ i mi svima odgovaramo na isti način. Đambo Afrika!

Nacionalni park Amboseli poznat je kao stanište velikih slonova. S nestrpljenjem očekujemo da naš safari počne. Prvi susreti sa nepreglednim predjelima suve afričke zemlje prosto su očaravajući. Umjesto velikih staklenih zgrada kakve turisti najćešće uočavaju bez problema u modernim gradovima, u Africi se vide nepregledne poljane suve zemlje. Potrebna je pažnja da se uoče usamljene vrste na horizontu. Zebre, žirafe, goveda i naravno slonovi, samostalno ili u grupama od po nekoliko mirno pasu u okolini. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova. Žuto-zelena vegetacija izgleda kao nožem odrezana od plavetnila neba. Zlatna boja je u prvom planu prošarana ponekim drvetom akacije, a u daljini plavetnilo neba. Na južnoj strani, kao najveći div, izdiže se Kilimandžaro, planina bogova, krov Afrike. Gledamo ga, razmišljamo o njemu, o visinama koje vidimo ispred sebe. I svima je isto pitanje u glavi: Da li ću uspjeti?

Spavanje u šatorima, poljski toalet, pokretna kuhinja i prašina svuda naokolo postaju naša svakodnevica. Ipak, naši su uslovi mnogo bolji od onih u kojima žive ljudi Masai plemena. Visoki i vitki, poput rimskih bogova, zaogrnuti su samo crvenom togom. Kao da su izvajani božjom rukom, svjedoče da je čovjek još uvijek najljepša skulptura u prirodi. Oni su nomadi i idu sa svojom stokom tražeći nove ispaše. Selo koje smo mi posjetili ima već neko vrijeme stalan boravak. Imaju par kuća, prave bunar, a jedna njemačka organizacija im je sagradila školu. Djeca uče na lokalnom, svahili, i na engleskom jeziku. Oni koji nikad nisu išli u školu lako se prepoznaju – imaju izdužene i probušene uši. Za nas su spremili specijalan doček – priredbu sa pjesmom i igrom, zajedno muškarci i žene. Na kraju su nas pozvali na "izložbu" suvenira i nakita gdje su nudili svoje rukotvorine. U očima im je bila molba da kupimo i prekor što to ne činimo kad već imamo sve što nam je potrebno, a njima toliko toga nedostaje.

Još pod utiscima ove posjete krenuli smo prema Tanzaniji. Putovanje do granice je jedno od onih posebnih iskustava koje je teško dočarati riječima. Put nije asfaltiran, nije brdovit, ali nije ni ravan. Kao da je neko velikom viljuškom izbrazdao čitav put ili kao da je priroda postavila niz ležećih policajaca, sve jedan za drugim. Put je ustvari neprekidno poskakivanje i preskakanje rupa. Još uvijek se pitam kako se kombi u kojem smo bili nije raspao na komade. Nakon puta svaki komad odjeće na nama i sve naše stvari bile su pokrivene prašinom. Makar po tome bili smo slični Masai ljudima od kojih nas sve drugo razlikuje.

Pole, pole Kilimandžaro

Nekoliko dana adaptacije je prošlo i došao je dan početka penjanja na Kilimandžaro. Moje nade da nisam jedina nespremna raspršile su djevojke koje su govorile o tome da redovno trče, voze rolere ili idu na planinarenje s vremena na vrijeme. Ni one nisu sigurne imaju li dovoljno kondicije za šest dana trekinga. Ja sam sigurna da nemam. Ipak bez riječi krećem i radim isto što i svi ostali. Naš glavni vodič Nikolas kaže da je za osvajanje Kilimandžara najvažnije ići polako i piti dosta voda. Ne izgleda teško. Ali svi u glavi imaju jedno pitanja: Da li ću uspjeti?

Krećemo sa visine od 1700m n.v. Marangu putem. Plan je da svakog dana prelazimo po hiljadu metara nadmorske visine. Prvog dana idemo polako, kroz šumu. Naš vodič nas upozorava da moramo ići pole-pole (polako, polako). To je, zajedno sa pijenjem dosta vode, preduslov da izbjegnemo uticaj velike nadmorske visine, mučninu, glavobolju, povraćanje, problemi sa koncentracijom. Vrijeme je toplo i prijatno. Usput imamo ručak koji je bogat kalorijama. Idemo svi zajedno, jedan vodič je na početku grupe, drugi na kraju. Svi smo dobro raspoloženi, smijemo se, šalimo, skoro pa da zapjevamo. Valjda je početnička trema prošla, vidimo da hodanje nije tako strašno. Pored nas, sa prtljagom na leđima i na glavama, prolaze lokalni momci koji su nosači u našoj grupi. Ja osjećam pomalo bol od cipele na desnom članku. Nakon 4 sata, na samom kraju, osjećam se jako umorno. Koliko još ima do baze? Možda 10 minuta. Teško mi je i počinjem da brojim sekunde u sebi ... Nakon 5 minuta stižemo. Sada smo u bazi Mandara na 2700m n.m. Naš prtljag je već stigao. Momci su bili brži i nas već čeka pripremljen topao čaj. Svi smo zadovoljni jer je prvi dan uspješno završen i sa tim osjećanjem idemo na spavanje u zajedničkoj spavaonici.

Drugog dana čaj je spremljen i serviran u 6:30. Dobijamo malo tople vode za umivanje u 7:00, doručak je postavljen u 7:30, a u 8:00 već krećemo. Čeka nas duži put i više hodanja. Vegetacija je ređa, drveća ima sve manje, sve više je žbunja. Srećemo grupe ljudi koji se vraćaju sa osmjehom na licima i govore nam: "Srećno". Raspoloženje je dobro, iako je vlažnost velika jer prolazimo kroz oblake. Pauza za ručak je rado dočekana, a sadržaj lanč paketa isti kao i prethodnog dana: sendvič sa šargarepom, piletina, kuvano jaje, sok, banana, kolačić i čokolada za dodatne kalorije. Posle ručka nastavljamo odmorni, mada su sada sve duže pauze u kojima niko ne govori. Idemo polako, pole-pole, kako svi na Kilimandžaru govore. Sada smo već iznad oblaka i vrijeme je vedro i toplo. Danas imam bol u lijevoj nozi koji je mnogo jači nego onaj juče. Bože, da li se negdje mogu naći razgažene cipele? Nakon ukupno 7 sati penjanja, ne računajući pauze, i novih 1000m visočije stižemo do baze Horombo na 3700m n.m. Naše stvari su već tamo i topao čaj čeka spreman. Uveče je hladno, grijanja nema, pa je najbolje ići na spavanje rano, već oko 8 ili 9. U glavi je isto pitanje: Hoću li uspjeti?

Treći dan je rezervisan za aklimatizaciju. Sa 3700m n.m. idemo još 400m visočije do Zebra pointa. Nakon prethodna dva dana ovo ne izgleda teško, pa smo odlučni za još malo napora. Penjemo se još 150m, a onda vraćamo do baze Horombo. Na putu nazad moje cipele žuljaju još više. Izdržala sam današnjih 4 sata, ali bol postaje sve jači. Smišljam kako da obavijem članke i izbjegnem bol. U bazi nas čeka ručak, a onda imamo malo vremena za odmor. Naš kuvar već se pokazao kao mali čarobnjak - priprema svježe supe od raznog povrća, uvijek različite i veoma ukusne. Dok večeramo pod svijećama razmišljamo o cvijeću i posebno postavljenom stolu pored nas. U jednom trenutku čuje se pjesma i kelneri dolaze sa tortom. To je čestitka za jednog dječaka koji je bio na vrhu i sada se vraća nazad. Blago njemu! Nakon proslave, pri izlasku on reče: "Zdravo! Vidimo se nikada!". Znači, uspio je sada i nikada više neće to pokušati. Čim padne mrak postaje veoma hladno. Posebno je hladna voda, pa toalet koristimo minimalno.  

Četvrtog dana ponovo ustajemo rano i krećemo na dug put. Oko nas je samo trava, drugog rastinja nema. Na putu prikupljamo vodu iz rečice, jer visočije od tog mjesta vode više nema. Put je umjereno težak, smjenjuju se uzbrdice i nizbrdice. Hodanje čini težim razrijeđen vazduh. Nakon ručka, svi već izuzetno umorni i prašnjavi, jedva čekamo da stignemo do baze. U jednom trenutku osjetila sam da je moja desna šaka potpuno vrela. Čak i kada sam jaknu prevukla preko nje vrelina je i dalje pekla. Shvatila sam da je to sunce koje je izuzetno jako na preko 4000m n.m. Put je gotovo ravan, bazu vidimo i stalno idemo prema njoj, ali se čini da je ona jednako daleko. Svi hodamo bez riječi. Nakon ukupno 6 sati hoda dolazimo do baze Kibo na 4700m n.m. Svi su veoma umorni, ja ne tako mnogo. Moja desna strana lica gori. Srećom, danas nije bilo bola od cipele. Sa ove visine pogled na pejzaže okolo je zadivljujući. Pogled na nas, prljave, prašnjave i rasčupane, nebitan je. Dobijamo malo tople vode za umivanje. Ne znači mnogo, ionako nakon pranja ostaje crno ispod noktiju. Pranje zuba smatra se luksuzom, na to i ne pomišljamo.

Sada je ispred nas poslednjih 1200m visine koju treba preći. Plan je da idemo po noći i da ujutru budemo na vrhu. Nakon samo par sati odmora u 22:00 ustajemo (ja nisam ni trenutak zaspala) i spremamo se za polazak. Toalet, malo keksa i čaja i poslednje instrukcije od naših vodiča. Čim sam izašla vani pomislila sam da niko normalan ne bi izašao iz planinskog doma večeras, a kamoli odlučio da se penje čitavu noć. Ipak, svi bez izuzetka krećemo, sa 4-5 slojeva odjeće, dva para rukavica, nekoliko pari čarapa, lampom i vodom u rancu na leđima. Sada nema više pitanja, idemo pa šta bude. U koloni, jedan iza drugoga, na čelu sa vodičem Edvardom. Mračno je, hladno je, ne vidi se baš ništa sem cipela onog koji ide ispred. Iznad je nebo puno zvijezda. Ali mi nemamo mnogo prilike da gledamo u nebo. Hodamo i pratimo pole-pole korak. A kad odmaramo to ne može biti duže od minut-dva, jer počinjemo da mrznemo. Tokom tog kratkog predaha popijemo malo vode i pokušavamo da zagrijemo promrzle ruke. Ja osjećam da mi srce snažno lupa i da mi trebaju češće pauze. Vodič kaže da moramo ići još sporije. Neko vrijeme vidimo svijetla od naše baze, a onda više ni to. Vidimo samo lampe na glavama onih koji su nas pretekli i sada su iznad nas. Pitam često Edvarda na kojoj smo visini, treba mi podstrek saznanja da smo jedan dio prešli. Njegovi odgovori su razočaravajući, nismo prešli od mog prethodnog pitanja čak ni 50m visine. Idemo pole-pole, pa uz to još cik-cak da bi olakšali penjanje uz veliki nagib. Hladno je, mračno je, naporno je. Ispod naših nogu je pijesak koji svaki korak čini teži jer noga utanja unutra.

Pogledam u nebo, ni tračka svjetlosti. Pokušavam da vidim koliko je sati. Ne mogu da dodjem do sata koji je na ruci jer u rukama imam štapove, a na sebi 4 rukava koja ne mogu da uklonim dovoljno brzo a da ne izgubim korak. I pored dvoje rukavica koje imam ruke mrznu. U jednom trenutku hvata me panika – šta ako izgubim prste? Lokalni vodiči pomažu mi, daju mi rezervne rukavice, trljaju ruke. Neko iza mene povraća. Nekoliko ljudi kaže da im je muka. I ja osjećam mučninu. U jednoj od kratkih pauza neko mi daje vode, ne znam ko i nije mi važno. Neko je uzeo da ponese moj ranac, ne znam ko i svejedno mi je što unutra imam novac. Samo da preživim! Ćutke, u koloni jedan po jedan, idemo korak po korak. Svaki korak je novi napor. Moja lampa se pomjerila i ne mogu da vidim dobro korake ispred sebe. Da osvijetlim njih moram sagnuti glavu, a ako sagnem glavu onda ne vidim ništa. Ako podignem glavu onda nema svijetla, pa ponovo ne vidim. Košmar! Jutro nikako da svane. Počinjemo da se penjemo po kamenju koje je visočije. Ne znam odakle izvlačim snagu. Možda iz radosnih usklika koje čujem iznad sebe. U jednom trenutku Edvard mi kaže: "Vidi, vidi". Ja nemam snage da pogledam iznad sebe. Samo mu kažem: "Reci mi da je to". Stigli smo na Gilmans point, 5700m n.m. Stropoštala sam se na oznaku sa tablom i niz moje lice krenule su suze. Najteži dio je prevaljen. Znala sam da ću biti u stanju da dosegnem vrh.

Na horizontu pojavila se svijetla linija. Svanjavalo je. Bilo je 6:00. Već posle desetak minuta pauze morali smo nastaviti. Još 200m visine je pred nama. Razdanjivalo se, bivalo toplije, ali je umor činio svoje. Tražila sam češće pauze. Ubrzo nakon Stela pointa, već smo mogli vidjeti sam vrh, Uhuru peak. Vazduh je veoma prorijeđen. Svima oko mene je teško. Zastaju, povraćaju, žele da odustanu. Prave po nekoliko koraka a onda zadihani zastaju da se nadišu vazduha. A ja sam dobila dodatnu snagu. Idem prva, bez zaustavljanja, hrabrim one oko mene govoreći da smo stigli i da je vrh tu ispred nas. Ja ga vidim, ali nisam u stanju da odredim kolika je to udaljenost. Idem sve brže, koračam bez zastajanja, svaki moj korak je sve veći. Kad sam stigla dovde i prošla čitavu noć, stići ću onda i do vrha pa makar išla četvoronoške.

Na vrhu smo, Uhuru peak, 5895m n.m! Preplavljena sam emocijama i sa suzama u očima. Uspjela sam! Shvatila sam sada osjećanja alpinista: čista radost trijumfa, ne nad planinom nego nad sobom. Sve unaokolo je ispod. Ledeni obronci nekadašnjeg vulkana stoje ispod nas. Mirno je bez vjetra, sunčano, divno ... Ovo je najduža noć u mom životu. Naše penjanje trajalo je ukupno 9 sati, od 23:00 do 08:00. Nakon kratkog uživanja na vrhu odmah krećemo nazad. Uz put čujemo objašnjenje zašto smo išli po noći. Dva su razloga za to: prvo, doseći vrhu je najljepše ujutru; drugo, kada bismo vidjeli kuda treba da idemo sigurno bi odustali. Put nazad čini se beskrajno dug. Baza izgleda blizu, ali cik-cak spuštanju nema kraja. Stigli smo u Kibo bazu u 12:10 sati. U 14:00 treba da nastavimo put do Horombo baze. U ovoj kratkoj pauzi ponovo nisam spavala. Ne znam odakle mi snaga da ustanem, obujem se i ponovo nastavim da hodam. Dok sam hodala računala sam da sam u toku prethodnih 33 sata ukupno hodajući provela čak 22. Čovjek može mnogo više da izdrži nego što može da zamisli! 

Prespavali smo u bazi Horombo i sledećeg dana nastavili dalje. Imala sam užasan bol od cipela na oba članka. Od spuštanja prethodnog dana palci na obje noge su me boljeli, a uz to još i lijevo i desno koljeno naizmjenično. Sada nema druge sem ići dolje. I idem, idem, idem ... uz sav bol koji trpim. Iako sam popila čak 3 tablete protiv bolova nije mnogo pomoglo. Kada smo bili na polovini puta od Mangaru do podnožja odakle smo krenuli, ponudili su mi ambulatska kola da me prevezu. Moj odgovor je bio jasan: NE dolazi u obzir! Pa to je samo još sat-dva hoda. Samo! Želim da to odradim do kraja.

Akunamatata safari i Zanzibar

Nakon Kilimandžara imali smo, veoma potreban, dan odmora. Proveli smo ga u mjestu Moši. Imali smo prilike da vidimo kako izgleda jedan tanzanijski grad. Odatle smo narednog dana krenuli na safari do jezera Manijara. Tu smo se prvo susreli sa nilskim konjima. Vidjeli smo razne vrste životinja, posebno ptica, nama nepoznate. Uveče smo  imali noćenje u luksuznom hotelu. Dašak civilizacije na koju smo navikli dobro nam je došao. Bila je to prilika da se pozabavimo malo više ličnom higijenom, pojedemo obrok koji ima nešto suhomesnato i uz vatru popijemo jedno od lokalnih piva: Kilimanžaro, Safari ili Serengeti.

Narednog dana idemo prema Serengeti parku. On se smatra najboljim nacionalnim parkom u Africi, sa najviše životinjskih vrsta. Zbog svojih predivnih pejzaža korišten je kao pozadina Dizni bajki. Poznat je po migracijama miliona gnua, gazela i zebri. Životinje, u periodima dugih suša iz parke Serengeti u Tanzaniji, prelaze u park Masaimara u Keniji, srećom bez viza i dodatnih kontrola. Ovdje se mogu vidjeti velikih pet - lav, leopard, slon, nosorog, bizon, a pored njih još i gepard, gazela, hijena, babun, noj, žirafa, divlje prase, šakal i preko 500 vrsta ptica. Pejzaži i boje Afrike ostavljaju bez daha. Žuta boje trave, ponegdje zelena, plava u daljini, sa nijansama planina i neba, prelivaju se i čine savršen sklad. Životinje se sa svojim bojama uklapaju u okruženje tako da na određenoj udaljenosti teško uočiti i razlikovati lava među travkama iste boje. Jednako je teško uočiti leoparda na drvetu među lišćem kako opružem na grani uživa. Prava poslastica za oko su male oaze, rezervati vode okruženi zelenilom, u kojima žive nilski konji. 

Nakon dana provedenog na safariju noć smo proveli usred parka, u kampu koji nije zaštićen. Rekli su nam da je moguće da se tokom noći sretnemo sa nekom životinjom. Ako imamo potrebu da izađemo iz šatora onda je najbolje da idemo u grupi za slučaj da se sretnemo sa hijenom. Nisam bila spremna na ovako nešto. Mislila sam: da li ja to dobro čujem i razumijem? Kažu nema potrebe da brinemo životinje napadaju ljude samo ako su napadnute. U suštini za njih je ljudsko meso neukusno. Nas nekoliko odvažnih ipak smo ustali u rano jutro, još uvijek po mraku, da bi se pripremili za let balonom nad Serengetijem. Sa prvim jutrom smo poletjeli, a zatim uživali u pogledu odozgo na živi svijet Afrike koji se pružao ispod nas. Posle leta balonom bili smo posluženi šampanjcem, a nakon toga imali doručak na otvorenom (ponovo usred parka i bez zaštite). Uostalom, od lokalnog stanovništva već smo naučili njihov životni moto: akunamatata – što znači "sve će biti dobro", ili "ne sjekiramo se nizašto".

Safari u Serengetiju smo nastavili i narednog dana na putu do Ngorongoro rezervata u kojem zajedno žive divlje životinje i ljudi. To je rezervat u unutrašnjosti kratera u kojem žive gotovo sve životinjske vrste istočne Afrike. Spavali smo na obronku kratera, ponovo u kampu koji je otvoren. Dok smo čekali večeru u susret nam je došlo nekoliko slonova. Pravo je čudo da se oni onako veliki, uplaše od ljudi čim krenu prema njima. Susreti sa životinjama teško se mogu opisati riječima. Najbolje je da zamislite emisije "Opstanak" uživo. Lav je neprikosnoveni gospodar, koji možda iz dosade ponekad pogleda u nas. Ali njegov pogled se ne zadržava, on prosto prolazi kroz ljude. Za cara životinja mi jednostavno ne postojimo. Za mene je najljepša scena susret sa slonom. On je polako, gospodski išao prema nama. Zastao je na sred put, baš ispred našeg auta, i gotovo dva minuta gledao u nas. Onda se mirno, dostojanstveno, okrenuo i nastavio svoj put. Druga scena za pamćenje je pogled sa daljine od samo par metara na dva lava koja zagrljena spavanju.

  
Kraj putovanja rezervisan je za Zanzibar. To je ostrvo u Indijskom okeanu, za srećnike poput nas, pravi način da se završi tura po Africi. Pješčane plaže, palme i drugo tropsko rastinje unaokolo, toplo more ... Interesantne su plime i oseke koje čine da se nivo vode naizmjenično mijenja svakih 6 sati. Kada se voda povuče daleko moguće je hodati i dvadesetak minuta prema okeanu, a da dubina vode ne pređe visinu članka. U sakupljanje morskih algi ujutru kreću zanzibarska djeca koja to rade po plaži, a nakon njih žene u vodi koju mogu da gaze idući prilično daleko. Za njih one dobijaju novac koji je otprilike 1000 manji nego što je cijena iste količine algi u Evropi. To je samo jedan od pokazatelja licemjerja bijelih ljudi koji "nesebično" pomažu ovaj kontinent. Ne treba zato da čudi što lokalno stanovništvo u nama vidi najčešće samo potencijalni izvor dolara i pokušava da od nas izvuče koliko može. 

Ostrvo je prava mješavina arapske, afričke i portugalske kulture. Devedeset posto populacije je muslimanske vjere, ali na ostrvu nema vjerske netolerancije, kao ni kriminala. Ovdje se proizvodi devet desetina svjetske proizvodnje začina: cimeta, vanile, papra, šafrana, kurkume, kao i biljaka od kojih se prave najpoznatiji svjetski parfemi i kozmetika. Glavni grad ostrva je Stontaun, u kojem je većina zgrada pod zaštitom UNESCO-a. Grad je bio glavni trgovački centar u Indijskom okeanu. Dugi niz godina Zanzibar je bio središte istočnoafričke trgovine robljem i slonovačom. Karavani koji su u unutrašnjost Afrike odlazili po robove kretali su upravo sa Zanzibara. Jozani šuma ima veliku bio raznolikost s mnogim čudnim i prekrasnim životinjama koje žive u njoj. Crveni majmuni Kolubus su najpoznatiji stanovnici šume, a njihove podvrste mogu se naći samo u ovoj šumi. Na Zanzibaru se najbolje osjeća akunamatata duh. Restoran sa svega tri stola u pijesku, bez struje tokom većeg dijela dana, konobar koji ispriča sve drugo prije nego pita gosta šta želi da pije, ovdje su uobičajena pojava. No, nasmijani konobar koji nas pozdravlja sa: "Welcome my friends, you are most welcome again" i vedrim osmjehom učinili su da i mi naučimo malo od akunamatata duha i završimo odmor u potpunom opuštanju. Na kraju putovanja bila sam oduševljena preplanulim tenom koji nikada nije bio tako dobar i nikada nije trajao toliko dugo. Valjda to nije iznenađujuće nakon boravka u zemlji u kojoj samo sunca ima previše, a svega drugog premalo ili nedovoljno.

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje:
https://picasaweb.google.com/109424733282535748732/MojaAfrika?authkey=Gv1sRgCMuE3O3Hi_qRYg